Moja baka u Dalmaciji, pokoj joj duši bila je fenomenalna žena.
Rodila je šestero djece od kojih je jedno umrlo, bila je draga, dobra, i prilično školovana - jedino je ona od starijih ljudi u selu imala osnovnu školu.
Bila je i mudra i prilično načitana - za svaku prigodu imala je pravi izraz ili poslovicu, ljudi su se uvijek čudili kako tako brzo ispali odgovarajući stih.
Nikad nitko nije čuo moji baku da psuje, da o nekome ružno zbori ili da je na nekog ljuta. Nikad nisam čuo da je itko rekao i jednu lošu riječ o njoj, što me zbilja ne čudi, svi su je poštovali kao dobru i vrijednu ženu - i dan danas jasno je se sjećam, onako malene, pogrbljene i krhke, ali prepune žilave snage i energije - nikad, baš nikad joj ništa nije bilo teško!
U selu su moji did i baba bili poznati kao ljudi na svom mjestu i skoro svi su ih voljeli.
Kažem skoro svi!
Nije ih voljeo djedov brat Petar. Koliko god da je moj dida bio dobar čovjek, tako je Petar bio duplo više zao! Radio je opasne psine, izmišljao je i spletkario, tražio je načine kako da napakosti djedu i često bi uspjevao. Zlostavljao je i plašio baku i njenu djecu (moju majku, njene sestre i braću) - to je zlostavljanje bilo zbilja teško izdrživo jer im je Petar bio prvi susjed...
Prolazile su godine, stric Petar je postajao sve stariji i nemoćniji a život babe i dida bivao je sve ljepši.
Jednog dana stric je postao posve nepokretan. Dani su mu prolazili u mukama, bio je prikovan za krevet i potpuno je ovisio o svojoj ženi i djeci.
Od tog dana moja je baka svaki put kad bi nazdravljala rekla:
"Da nam dugo dugo živi stric Petar!"
|
