Nekoć davno počeli su me pucati hormoni i odlučio sam naučiti kako se svidjeti ženama.
Pročitao sam do tad valjda sve knjige u knjižnici - sve osim poezije. Čuo sam da je Pablo Neruda imao uspjeha kod žena pa sam ušao u knjižnicu i krenuo od njega.
Baš mi se svidjelo...zamislite:
Milujući te kišile su na te moje riječi.
Odavno voljeh tvoje tijelo od osunčana sedefa.
Čak vjerujem da si vladarica svemira.
Donijet cu ti copihue, radosno cvijeće s planina,
tamne lješnjake i šumske košare cjelova.
Htio bih s tobom učiniti
što proljeće čini sa trešnjama.
Izjurio sam odmah potom van iz knjižnice, ugledao odabranicu svog srca, prišao joj, pogledao je u oči i rekao:
"Želio bih ti činiti ono
Sto proljeće čini trešnjama!"
Riknula je od smijeha, ajde, neka, bar nije pobjegla iste sekunde već malo kasnije, kad je uspjela doći do zraka.
Za koji mjesec mi je čak i sjela u krilo, bilo je to u prenatrpanom busu, međutim, išao sam već u peti osnovne pa sam slutio da trešnje nemaju baš nikakve veze sa tim njenim činom.
Bio sam tada svijestan da mi je strategija u banani, čudio sam se kako je Nerudi zavođenje polazilo za rukom...zaključio sam da nisam za pjesnika i odlučio sam se početi baviti nekim sportom.
Puno godina kasnije rekla mi je da je bila zaljubljena u mene, da je stalno razmišljala o tim mojim trešnjama...šetali smo parkom dok je gurala kolica u kojma je vozila malog bebača.
Rekla mi je i da sam se strašno pozgodnio, a ja sam na to samo mogao procijediti: "Ooo, kako sam bio zaljubljen u tebe, Andrijana!"
"Ja nisam Andrijana, ja sam Arijana!" - prosikće ona.
"Divnim bi dahom mirisala ruža
i kad bi smo joj drugo ime dali!" - odgovorio sam bez dlake na jeziku.
"Glup si ko stup!" reče ona i uvali mi žvaku.
Zaključio sam da poezija pali!
A tada sam počeo pisati...
:D
|