12.06.2005., nedjelja
.Himera
.
Telefon je zazvonio, nije očekivao ničiji poziv, pomalo začuđeno podigao je slušalicu.
«Dobar dan, moje ime je Jana, zovem iz Blato osiguranja, mi smo posve novi na tržištu i imamo nevjerojatno jake adute da uzmete baš nas, ukoliko se slučajno već niste osigurali kod neke druge kuće!»
Glas preko žice učinio mu se poznat, kao neki atavistički zov iz davnina, bio je dalek i topao, nudio mu je nova ali već doživljena prostranstva. Osjećao se je kao onda kad je prvi put čuo svoju najdražu pjesmu, pjesmu zbog koje je zavolio muziku...morao je još jednom čuti taj glas:
«Nemam osiguranje. Do sad nisam vidio smisao svega toga, više novaca dobijem ako složeno ukamaćujem u banci, niti imam ženu ili djecu koja bi se mogla okoristiti mojom premijom ako umrem.»
«Bilo bi dobro da se nađemo pa da Vam sve objasnim. Morate vidjeti što nudimo! Kamate su dvostruko veće nego kod bilo koje druge osiguravajuće kuće, imate besplatno liječenje bilo gdje u svijetu sve dok ste pod našom brigom...» - tu je malo zastala te opet progovorila baršunastim glasom:
«... a dobijete još i puno puno toga!»
«Da li vas je itko odbio, Vi koja imate tako lijep glas!?»
«Nikad nitko!» njen je smijeh u njegovo uho dolazio nekim drugim žicama, bio je siguran da se ona jednako lijepo smije i u stvarnosti - telefonska slušalica nije ni najmanje promijenila taj smijeh. Nacerio se kad je nastavila:
«Ali, znate, Vi ste mi prva mušterija!»
Znao je da će pristati. Slike izazvane tim smijehom letile su njegovim mislima jasno kao na filmskom platnu. Sjetio se jeke što se neiskrivljena vraćala kad se, onda, davno, Maja smijala u kanjonu. Toplina koja mu je prošla srcem bilo je sunce koje je tad provirilo iznad stijene. Sjetio se plivanja s njom u bistroj rječici - Maja je bila božica ljeta!
Nesvjesno je oblizao suhe usne.
«Kad je tako, nećemo dozvoliti da Vam prvi posao propadne!» nasmijao se, grozničavo vrteći kombinacije u glavi. Prvi sastanak mora biti na njegovom terenu.
«Nađemo se na Črnomercu, kod prodavaonice cipela pa ćemo otići negdje sjesti. Vi samo recite kad. Neka bude što prije!»
«Da li Vam odgovara danas u 16 sati?» upitala je.
«Može! Vidimo se u 16!»
Ugledao ju je kako prelazi cestu. Znao je da je to ona. Nije znao kako, jednostavno je bio siguran u to. Prilazila je lelujavim, zanosnim hodom što ga je opčinjavao, kako sad, tako i oduvjek. Lagana vrtoglavica nije bila samo od blagog vala njenog parfema mirisa ciklame, mirisa koji je oduvijek najviše volio.
Primio joj je ruku nježno i čvrsto, toplo i sugestivno, taj je dodir samo naglašavao njegov uron u te divne oči, blistavo prošarano zelenilo koje je optočivalo središta, crna i sjajna poput bisera.
Po širenju njenih zjenica znao je da je uronio na najbolji mogući način, kemija među njima bila je sad ples vatre koji će se vrlo brzo izmaći kontroli. Upoznali su se toplo i raskinuli potom sve svoje dodire, odgađajući užitak. Ležernom kretnjom pokazao joj je put kojim trebaju ići, bio je miran, znao je da vlada situacijom.
Hodali su sporednim uličicama, daleko od bučnih neonskih kafića na okretištu. Ušli su u ugodni mali restorančić bez ikakve reklame – očito je to bilo mjesto za znalce.
Odveo ju je ravno do separea u najdaljem kutu restorana. Na pločici što je stajala na stolu pisalo je 'Rezervirano'.
Stao je i galantno joj pridržao naslon od stolice. Sjetio se Ivane i njenog negodovanja kad bi joj htio otvoriti vrata od automobila ili pridržati kaput. Ova je žena u sebi imala Ivanine kretnje, ono ljupko pomicanje glave nahero i očaravajući osmijeh kad bi učinio nešto što voli. Za razliku od Ivane, Jana je bila punokrvna dama, uživala je u njegovoj galantnosti upijajući svaki znak njegove pažnje.
Naručili su piće. Na njegovo neugodno iznenađenje uzela je martini. Martini je u njegovom sjećanju bio rezerviran samo za jednu ženu, ženu s kojom je kratka romansa počela nakon što je svojom čašom kucnuo trokutastu čašu njenog martinija u lijepom kafiću na rivi.
Ljupki pokret njene ruke opčinio ga je, način na koji je podigla ruku u zdravicu ne skidajuć ni na trenutak pogled s njega bio je isti kao i kad se čaša martinija podigla one divne Porečke večeri. Te večeri počela je nezaboravna romansa i deja vu u glavi mu je sad nagovjestio da je uvučen u koloplet događaja koje više ne može izbjeći. Prihvatio je zdravicu, a to prihvaćanje bila je svojevrsna predaja - od sad pa do kraja sve će biti onako kako dama pored njega želi.
Izvadila je neke papire iz torbice. Prostrla ih je ispred njega i on je mutno gledao u slova na bijeloj pozadini. Činilo mu se da sanja sve što se dešava. Kao kroz vodu čuo je njen glas poput bućkanja, kroz tutnjavu u glavi povremeno bi razabirao riječi koje su zvučale kao 'postotak', 'vrijeme otplate', 'anuitet' ali te riječi za njega nisu imale nikakvo značenje.
Meljava riječi je prestala. Trgnuo se kao probuđen iz sna - shvatio je da od čitave te priče nije razumio apsolutno ništa i da mora nešto poduzeti!
«Nikad ranije nisam čuo za Zlato osiguranje – koliko ste dugo tu?»
«Nije Zlato već Blato!» nasmijala se ona.
«Blato!?!» nasmijao se. «Ime baš i ne ulijeva povjerenje! Tko vam je reosiguravatelj?»
Gledao je njen zbunjen izraz lica. Pomislio je da možda nije dobro čula pitanje:
«Tko je reosiguravatelj Blato osiguranja? Nadam se da nije...» nagnuo se prema njoj, šapnuo joj ime u uho i nasmijao se opet.
Njena zbunjenost se nastavila. «Ne znam! Zaista ne znam tko nam je reosiguravatelj!»
Pogledala ga je smiješkom koji ga je topio ali nije se dao - sad je znao da se izvukao.
«Ništa neću potpisati dok mi ne kažete taj podatak. Zamislite da je recimo reosiguravatelj ona kuća koju sam Vam rekao. Ovog trenutka oni diskretno rasprodaju nekretnine po čitavom svijetu, to je najbolji znak da se žele odreći sve utužive imovine. Vjerojatno će ih kupiti Ameri i zaribati stotine tisuća klijenata. Prije desetak ili petnaestak godina tadašnja najveća europska osiguravajuća kuća postupila je na potpuno isti način i imena te kuće se više nitko ne sjeća! Kad se slijedeći put vidimo tad ćete mi reći reosiguravatelja i ponovo objasniti sve.»
Bila je vidljivo impresionirana njegovom samouvjerenošću. Način na koji je odmakla kosu i pokazala diskretni dekolte prikovao mu je pogled na njene grudi. Znao je da je nepristojan ali nije si mogao pomoći. Istovremeno mu se u glavi složio kolaž dvaju različitih sjećanja, navrla mu je slina u usta dok se prisjećao kako je u jednom mjestu u Zagorju ljubio jedno takvo divno tijelo. Sjećao se vrućine, obostrane strasti i poželio ju je odmah! Gledao je putene usne kako ga mame, skerletne, meke, lako rastvorene i vlažne – baš poput Anitinih usana, usana što ih je u onom sobičku u Italiji onako iznenada poljubio.
Bio je svijestan da mu Jana ničim određenim nije dala do znanja da joj se on sviđa. Znao je da će puno riskirati ali, isto tako, znao je da će još ove večeri u jednom trenu poljubiti te usne. Sjeo je bliže njoj i nasmiješio se govoreći joj nešto za što su oboje znali da nema sadržaja već samo formu. Formu ljubavi.
Vrtoglavica ju je lovila dok se mislima vraćala na vruće usne što su je dovodile do ludila kad su se spustile sa grudiju na trbuh, rastapajući joj točku ispod pupka i šireći toplinu po čitavom tijelu. Te noći u jednom mjestšcu u Zagorju prvi put je shvatila kako strasno može ljubiti muškarac. Nesvjesno je odmaknula kosu, nije bila svijesna toga da mu želi pokazati svoje novo tijelo. Sjetila se njegovih ruku koje su joj odmaknule uvojke s lica kad ju je pomilovao i poljubio iznenada, u onom sobičku u Italiji. Vrškom jezika diskretno je prešla preko lako rastvorenih usana željna njegovog okusa. Tada, u toj sobici, bila je samo njegova i mislila je da će taj trenutak trajati vječno...
Gledala ga je, nježno mu pričajući u svojim mislima:
«Ljubavlju se hranim ali nitko nije kao ti, dragi! Prošla sam sve i svašta, ali s nikim mi nije bilo kao s tobom. I zato, odkad sam ovdje, uvijek ti se iznova vraćam...jer ti si najbolji...ljubavi!»
|
|
