Na pola puta između Zagreba i Velike Gorice nalazi se motel.
Sto kuna košta krevet za parove što nakon obavljena posla nestaju bezimeni u noći. Ljudi na margini društva tu zakupljuju sobe za 300 maraka mjesečno da se uvijek imaju gdje vratiti nakon uspješno obavljena sumnjiva posla.
Prosječna hrvatska plaća je 150 maraka, teška su vremena, ali vlasnica motela rođena je pod sretnom zvijezdom - blizu je baza UNPROFORA.
Svake noći ljudi svih boja kože troše lako stečene dolare na bilijar i piće. Piju se skupa pića, 3000 dolara mjesečno nije lako potrošiti. Pijani hihot lakih žena nadglasava zvuk biljarskih kugli, dim od cigareta nestaje u neonu biljarskih lampi a crni prsti umrljani kredom vade novčanice što mjenjaju vlasnika brzinom svjetlosti. Kasnije se odlazi u sobe, na brzaka, da se isplati novac potrošen na nju. Daje joj se zatim dvadesetak dolara da te poželi ako te sretne opet pa se hita natrag u bazu, treba stići prije zore. Pred svitanje u motelu nema žive duše...
Danju je taj motel sasvim druga slika...ružna siva zgrada nam naprosto vrišti da je stvorena za noć. Mračna ulazna vrata doimaju se ko da čuvaju prolaz u Had, nemoguće je proći kroz njih a da ne osjetimo laganu jezu. Dizanje dlačica na vratu upozorava da smo u središtu loših vibracija. Prolazimo kroz vrata i hodamo kroz mračni hodnik. Sad smo sigurni da je strah opravdan. Hodnikom ravno i stižemo u golemo predvorje. Ostanemo paf - ovo smo znali ali nismo očekivali!
Lijepo namješten prostor, ugodne boje, blistavi veliki šank koji je ujedno i recepcija. Ljubazni konobar u bijeloj košulji i leptir mašni pozdravlja vas sa smješkom, dok lagana i tiha muzika naglašava svečani ambijent. Sobe sa bilijarima sad su elegantne, velike i prozračne - nigdje ni traga pijanke od sinoć, nigdje lomljenog stakla, mokrog poda ili dima od cigareta. U motelu nema žive duše - tu ste samo konobar i vi.
Taj motel je danju bilijarski klub. Sat bilijara je 27 kuna - puno je to, skoro osam maraka. Odigrate li taj mjesec dvadesetak sati bilijara potrošili ste prosječnu hrvatsku plaću. Za članove kluba sat je jednu kunu. Mjesečna članarina je 150 kuna. I to je puno ali ako bilijar igrate svaki dan osam sati itekako se isplati.
Jasno je da osam sati bilijara na dan više nije hobi - to je posao! Očaj zbog neimaštine rađa kockare. Ljudi se klade na sve što vide u želji za brzom lovom. Postoje i neki drugi ljudi. Oni se ne klade. Oni igraju na sigurno, i, iako se čini da se klade, zapravo samo skupljaju novac. Da bi ste bili tako dobri morate vježbati. Osam sati nije puno ako znamo da i svi drugi rade osam sati dnevno. Oni za svoj trud dobivaju mjesečno 150 maraka a ja dobivam dvije do tri tisuće maraka. Oni na kraju mjeseca nemaju za kruh a ja idem u skupi restoran na večeru. Odjenem svečanu košulju i u njoj nađem zaboravljenih sto maraka.
Konobar se zove Božo. Uzimam od njega kugle, naručujem kavu i polako odem do nekog od stolova. Skoncentrirano vadim štapove iz futrola, šarafim gornji dio na donji. Dok stežem te navoje svaki put osjetim neki fini titraj srca - u meni adrenalin lagano raste a igrat ću sam protiv sebe!
Bacam dvije, tri kugle na zagasito zelenu čoju - uživam u zvuku njihovog odbijanja od površine stola. Desnu ruku polažem na stol, spremam se za prvi udarac tog dana.
Božo ulazi u sobu i donosi kavu.
Pravim se da ga ne primjećujem, nanišanim i udarim snažno.
Kugla ulazi u rupu...ekstaza!
:)
|
