Decisive Battles

09.06.2005., četvrtak

Bitka kod Maratonskog polja

Godine 490. pr. Kr. Perzijski kralj Darije I. krenuo je u svoj osvetnički pohod protiv Atenjana, Eretrijanaca i njihovih saveznika zbog prkosa kojeg su pokazali za vrijeme Jonjanske krize kojima su Grci poslali pomoć. Nakon neuspjelog pohoda prije dvije godine, Darije je prikupio novih 48.000 vojnika za desantnu akciju na Atičkom poluotoku. Atenjani su imali samo 10.000 vojnika, no vojna stega i opremljenost su daleko nadmašivali perzijsku. Grčka vojska je koristila teške, okrugle štitove, gotovo neprobojne kacige, brončane oklope i dugačka koplja, dok su se Perzijanci uglavnom uzdali u svoju brzu konjicu i streličare (nijedno od tog dvoje Atenjani nisu imali). Iskrcavanje je obavljeno 9. rujna blizu Maratonskog polja, ali se čekalo par dana da se vojske ipak jedna drugoj dovoljno približe. Atensku vojsku predvodio je veliki kopneni strateg Miltijad a perzijsku sam Darije, i u tom smislu su Atenjani bili u velikoj prednosti. Njima se uskoro pridružilo 1000 platejskih hoplita i bitka je započela. Perzijanci, vidjevši Atenjane kako im se približavaju bez konjaničke ili streličarske potpore mislili su da ih napada grupa luđaka pa su ovi drugi imali određeni faktor na svojoj strani. Iako je brojčani omjer išao u korist Perzijanaca 4:1, Atenjani su ih nekako uspjeli okružiti i počeli goniti prema brodovima. Tu je nastao veliki pokolj i žrtava je bilo 6400 sa perzijske i samo 192 sa atenske strane. Iako su se povukli, Perzijanci su imali sad otvoren put prema samom gradu Ateni i odmah su krenuli u "protunapad". Na to je Miltijad poslao svog najboljeg trkača, Fipida, da pretrči 42 km i upozori Atenjane. On to i uspijeva ali od velike premorenosti se ruši i umire (po tome je nazvan današnji maraton). Perzijanci, vidjevši spremne Atenjane se povlače za dobro.

- 21:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

06.06.2005., ponedjeljak

Uništenje Kartage

Rim i Kartaga su sljedećih 50 godina nakon II. punskog rata ostali u miru i dobrim odnosima iako je Hanibal, prije nego što je bio prognan sudjelovao prilično aktivno u politici Kartage. Već 10 godina nakon njezina poraza Kartaga je toliko obnovila svoju ekonomsku moć da je prikupila dovoljno sredstava da otplati dug Rimljanima odjedanput umjesto ga otplaćuje svaku godinu. Rimljani su, naravno, ponudu odbacili jer nisu željeli da Kartaga prestane biti dužna. Više-manje, ovakvo stanje trajalo je do 50-ih godina 2 st. pr. Kr. kada je numidski kralj Masinissa počeo praviti probleme. Masinissa je u nekoliko navrata poslao svoju vojsku da pljačka i ubija Kartažane s one strane granice, na što su se nemoćni Kartažani obratili Rimljanima. Rim, se naravno, nije umiješao, već šalje svog generala Scipiona Emilijana (posvojeni unuk Scipiona Afričkog) da izvidi situaciju i javi Senatu. Kartaški senat, za to vrijeme, je poslao svoje snage da se napokon obračunaju sa Numiđanima. Punske postrojbe su doživjele katastrofalan poraz, ali najviše od svega, Kartaga je pogazila mirovni ugovor s Rimom u kojem je pisalo da ne smije voditi ratove van Afrike, a u Africi samo uz dopuštenje Rimljana. Masinissa je nastavio žariti i paliti po kartaškom teritoriju i uskoro osvojio drugi najveći grad carstva, Uticu. Punski senat je na to poslao ambasadore u Rim moleći za održanje mira. U zamjenu su bili voljni predati 300 djece svojih najbogatijih obitelji, 200.000 setova oklopa i 2000 katapulta. Iako su Rimljani dobili što su željeli, rat je 149. pr. Kr. ipak objavljen (jedan od velikih zagovornika za uništenje Kartage bio je govornik Kato Stariji). Kartažani su u posljednjem pokušaju, da obrane zadnju utvrdu prije glavnog grada, poslali golemu vojsku da se sukobe sa Rimljanima i Numiđanima kod Nepherisa, no došlo je do masakra u kojem je poginulo 70.000 afričkih vojnika. Ispred Kartage sada se nalazila golema konzularna vojska od 80.000 pješadije i 4000 konjice pod vodstvom dvojice rimskih plemića, a tko god se u gradu još zalagao za mir ili slučajno bio talijanski doseljenik bio je ubijen. Bitka za Kartagu samo što nije počela! Prve operacije na moru i kopnu ipak su išle u korist Kartažana, jer nesigurni konzuli još nisu imali hrabrosti za juriš. Ni konzul koji je došao na vlast 148. nije bio puno sposobniji. Na kraju svog mandata pokušao je proboj u grad ali je bio potisnut iza zidina. Napokon je 147. godine za konzula izabran Scipion Emilijan koji se odmah bacio na posao potisnuvši punsku vojsku koja se nalazila ispred grada natrag među moćne zidove Kartage, osvojivši sjeverna predgrađa grada i sagradivši divovski nasip ispred luke koji je totalno onemogućio kartaškim brodovima ikakvo djelovanje. No, Katažani su još jednom dokazali da su u očaju hrabriji i snalažljiviji nego ikad. Nova, improvizirana flota je sagrađena od starih dijelova i puštena kroz novi, tajni prolaz. Iako jedva sklepana, ova flota mogla je poraziti nespremne rimske bireme i trireme ali zbog neiskustva, prava pomorska bitka je započela tek tri dana nakon, u kojoj su Kartažani, naravno, bili poraženi. Kartaga je tih dana bila jedna golema radionica. Radili su se mačevi, koplja, oklopi, katapulti i brodovi. Žene su čak kidale svoju kosu da bi od nje napravili užad za katapulte. Očaj je dosegao svoj vrhunac. Scipion Emilijan je čekao da prođe zima a onda je osjetio da je Kartaga spremna da bude zauzeta. Svoje glave snage postavio je na obalnu stranu blizu luke i, unatoč hrabrom otporu, uspio probiti zidove. Kada su Kartažani vidjeli da su zidine razbijene, počeli su paliti obližnje ulice da bi nakratko zaustavili rimsko napredovanje. Sljedećih šest dana i šest noći rimski hastati, principesi, triarii i equiti bili su prisiljeni zauzimati kuću po kuću, ulicu po ulicu, što nikad u antici prije nije bilo viđeno (čim bi pali zidovi, grad bi se predao). Kartažani su sedmi dan napokon bili potisnuti sve do centralne gradske citadele, Byrse. Posljednju, očajničku obranu vodio je Hazdrubal Mlađi zajedno sa punskom gardom i 900 rimskih dezertera. 50.000 Kartažana je zatražilo da njihovi životi budu pošteđeni ako se predaju, našto su Rimljani pristali. Posljednji branitelji smjestili su se u naraskošniju građevinu u gradu, Ešmunov hram. No došao je i taj trenutak kada je Hazdrubala napustila hrabrost i on se predao, našto su ga njegovi suborci i rimski dezerteri nazvali kukavicom, zapalili hram i počinili samoubojstvo. Njegova žena ga je počastila istim epitetom i zajedno sa djecom se bacila u vatru. Kartaga je napokon pala... Vojne i civilne žrtve su prelazile brojku od 600.000 ljudi što je bilo sustavno ubijanje nezamislivo sve do II. svjetskog rata. Iako Scipion to nije želio, Kartaga je bila uništena do temelja, po striktnoj naredbi Senata. Svo preživjelo stanovništvo pretvoreno je u roblje i odvedeno na trijumf u Rim, a u zemlju je stavljena sol, tako da tu ništa više ne bi moglo stoljećima rasti. Gradovi odani Kartagi bili su uništeni a oni odani Rimu nagrađeni. Na tom prostoru je stvorena nova provincija, Afrika, sa glavnim gradom Uticom. Najveći rimski rival je uništen, a sam Rim se počeo uspinjati ka svojoj konačnoj tituli - vladara poznatog svijeta.

- 20:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.06.2005., petak

Bitka kod Zame

Nakon uspješnog iskrcavanja u Africi 202. g. pr. Kr. i osvajanja nekoliko važnijih kartaških gradova Scipion je izgradio bazu i počeo upotrebljavati tehniku "spaljene zemlje" (uništavanje svih važnih mjesta na toj lokaciji), Hanibal je odlučio da mora otploviti iz Italije na poziv senata i braniti svoju domovinu. Pristavši, okupio je svoje veterane, novake, Syphaxovu konjicu te 80 teških slonova i krenuo iz svoje baze Hadrumetuma prema malom naselju Zami. Kad se približio gradiću, poslao je špijune da bi analizirao neprijateljske snage. Špijuni svoj posao prilično loše rade i bivaju uhvaćeni. Scipion umjesto da ih ubije pokazuje im tabor pa ih pušta da jave vijesti Hanibalu. Javili su im o 34.000 pješadije i oko 2000 konjanika što je bilo inferiorno Hanibalovim 40.000 pješadinaca, 4000 konjanika i 80 slonova. No ono što Hanibal nije znao bilo je da, drugi numidski kralj, Massinissa, dovodi konjanička pojačanja i tako preokreće moć na krilima. Kada su se vojske približile jedna drugoj Hanibal je pomislio da je superioran u brojevima i da tako lako može pobijediti iskusnije rimske vojnike. Odmah šalje slonove koji ne uspijevaju napraviti baš nikakvu štetu jer je Scipion naredio legionarima da proizvode takvu buku da natjera sive nemani u bijeg. Također su legije bile podijeljene u male skupine sa "hodnicima" između njih kroz koje bi slonovi prolazili i tako bili na meti streličara. Slonovi su se razbježali prema bokovima i tako skršili vlastitu konjicu. Posao je dovršio Massinissa porazivši svog vječnog rivala, Syphaxa. Punska pješadija bila sastavljena od novaka i vrlo malo iskusnih kopljanika i tako bila izložena napadima ohrabrenih Rimljana, što je naravno rezultiralo porazom. Hanibal je pokušao očajnički ponoviti strategiju upotrebljenu kod Kane, ali bez uspjeha. Brzo je odjahao s mjesta borbe i kasnije bio prisiljen napustiti zemlju. Kartagi su nametnuti teški uvjeti mira: smanjenje mornarice i vojske, plaćanje velike svote novaca kroz pola slijedećeg stoljeća te izgnastvo velikog generala. Kartaga se oporavila pola stoljeća poslije ali je novi rat rezultirao samo njezinim uništenjem.

- 21:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bitka kod Ilipe

Videći kakva se katastrofa zbila kod Metaura, kartaški senat je naredio da se provedu nova unovačenja i da se dovedu novi bojni slonovi koji bi zaustavili rimske snage pod Scipionom da se probiju na afrički kontinent. Prvi grad koji je bio blizu Scipiona zvao se Gades i u njemu su se nalazila dva poznata punska generala - Mago i Hazdrubal Gisgo. Scipionova vojska brojala je 45.000 pješaka (od toga je polovica bila sastavljena od Ibera) i 3000 konjanika dok su Kartažani imali 50.000 novaka (možda ih je bilo 70.000), 4000-5000 konjice i 32 slona. Unatoš brojčanoj inferiornosti, Scipion je svoje snage premjestio na brda zapadno od pozicije dvaju vojskovođa i prije bitke podijelio svojim vojnicima hranu da bi imali dovoljne energije za bitku. Za razliku od njega Hazdrubal Gisgo i Mago su proveli čitavo jutro manevrirajući svojim postrojbama, umorivši ih i ostavivši ih bez hrane. Kad je bitka napokon počela, Scipion je bio brojčano slabiji ali ne i moralno. U centar je stavio svoje Hispance a na bokove ostatak vojske. Ta krila su se brzim trkom okomila na Kartažane i potisnuli slonove koji su se panično zaletjeli jedni prema drugima, dok je španjolski centar laganim korakom hodao prema naprijed bez namjere da se sukobi s jakim libijskim trupama. Kartažani su se uskoro našli između čekića i nakovnja i preostalo im je samo bježati. Na njihovu sreću, Scipiona je veliki pljusak spriječio da ih pobije sve do jednog. Gades je poslije bitke bio osvojen i put prema Kartagi se otvorio.

- 14:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.06.2005., četvrtak

Bitka kod rijeke Ticino

Prije Trebije, Trazimena, Kane i Metaura zbila se mini-bitka između Hanibala i Rimljana na zamrznutoj rijeci Ticino u talijanskim Alpama. Bitka kod Ticina vodila se 218. godine pr. Kr. između Kartažana i Rimljana i predstavlja prvi korak Hanibalovog zauzimanja Italije. Brojevi obaju strana bili su vrlo maleni - 8000 vojnika sa svake strane, čemu je vjerojatno razlog bilo ili rimsko neozbiljno shvaćanje opasnosti ili Hanibalova odluka da ne forsira svoje snage i mogućnosti prije pravih okršaja koji će uslijediti. Rimljani su doživjeli katastrofalan poraz od strane kartaških slonova i plaćenika nakon vrlo kratkog vremena i tek je tada Senat shvatio koliku opasnost Hanibal predstavlja za Apeninski poluotok. Neki misle da se Ticino nalazi blizu rijeke Pad (ili Po) u sjevernoj Italiji.

- 20:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Bitka kod Kane

No, još i prije Metaura dogodila se jedna od najvažnijih bitaka u rimskoj povijesti. Godina je 216 pr. Kr. Hanibal Barka nakon dvije velike pobjede protiv Rima, ipak se odlučuje na pustošenje Italije i čekanje na pojačanja umjesto napada na "vječni grad". U Rimu se tih godina, muško stanovništvo smanjilo za čak 17% zbog katastrofalnih poraza koje su doživjeli protiv Puna. Unatoč tome, senat je pripremio još jednu vojsku, veću od sve tri prethodne da izbriše Hanibalove Kartažane sa lica zemlje. Ta vojska krenula je prema brdu sjeverozapadno od grada Tarenta zvanom Kana. Vojska koju je Hanibal predvodio sastojala se od Gala, Ibera, Libijaca, Numiđana, Balearaca, Samnićana i samih afričkih postrojba. Sveukupno ih je bilo 50.000 (40.000 pješadije i 10.000 konjice). Vojska je bila umorna od silnog ratovanja a očekivao ih je još jedan sraz sa Rimljanima. Rimljane su predvodila dva konzula: Terencije Varo i Julije Emilije Paul, a vojska je brojala 80.000 ljudi (74.000 pješaka i samo 6.000 konjanika). Rimljani su, ovaj put uhvatili Kartažane na otvorenom, pa Hanibal nije mogao pripremiti novu zamku. Konzuli, međutim, veliku brojčanu nadmoć nisu iskoristili. Mislivši kako pukim brojem vojnika mogu pobijediti umorne Kartažane, daju naredbu legijama da napadnu Pune svom snagom. Hanibal šalje 6.000 numidskih konjanika protiv 2.000 italičkih te 4.000 hispanskih i kartaških konjanika protiv jednako toliko rimskih equita. Numiđani lako tjeraju Italike u bijeg i nakon toga se prebacuju na desni bok da bi pomogli afričkoj konjici skršiti rimske plemiće. Kartaški veterani se dotle prebacuju na bokove i polako formiraju obruč oko 74.000 rimskih pješaka. No, tada Kelti počinju bacati oružje i bježati pred rimskom legijom. Barem su Rimljani mislili da je tako. Keltima je Hanibal unaprijed rekao da to učine kako bi uvukli Rimljane još nazad, pa nakon bježanja Kelti odjedanput staju, uzimaju pričuvno oružje i napadaju Rimljane (ovo se danas smatra jednim od najboljih taktičkih poteza ikad). Rimljani, iako još uvijek nadmoćni, polako počinju panično bježati nazad. Ali, sve je uzalud, jer numidska i afrička konjica na vrijeme se vraćaju zatvoriti rupu u obruču i tako onemogućiti bijeg Rimljanima. Nakon toga slijedi masakr u kojem je poginulo više od 50.000 rimskih vojnika (neki izvori govore čak 70.000) a preživjeli su samo oni koji su se uspjeli provući kroz obruč. U ovoj bitci također je poginuo i velik broj plemića i senatora (oba konzula su ostavili svoju kožu na Kani), pa legenda kaže da je Hanibal pokupio svo prstenje od poginulih plemića u jednu košaru i pobacao ih pred kartaški senat. Ipak, Hanibal nakon ove pobjede nije udario na Rim (uplašeni Rimljani su vikali "Hannibal ante portas!" - Hanibal pred vratima) jer nije imao dovoljno opreme ni pojačanja. Također, nakon što su Rimljani bili na koljenima poslije Kane, makedonski kralj Filip V. pridružio se Hanibalu, ali je odbio poslati pojačanja savezniku jer se bojao da će falange biti stavljene pod zapovjedništvo velikog generala a ne Makedonaca. Ovo se, možda, pokazalo odlučujućim, jer da je Hanibal imao dovoljno ljudi, povijest kakvu danas poznajemo ne bi postojala.

- 19:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Bitka kod Metaura

Dok je Hanibal pljačkao i palio po čitavoj Italiji bez ikakvog otpora i polako osiguravao kartašku prevlast na zapadnom Sredozemlju, rimski Senat očajnički je tražio načina da sačuva rimsku državu. Rimljani, iako su imali vrlo malo vojnika u svom glavnom gradu, šalju glavne postrojbe u Hispaniju kako bi je ponovno osvojili i onemogućili Hanibalu da dobije pojačanja. Tu rimsku vojsku predvodio je Publije Kornelije Scipion, poslije nazvan "afrički". S druge strane, u Kartagi je izabrana nova vlada. Vlast su preuzeli demokrati srušivši tako oligarhijski poredak. Nažalost po Hanibala, nova vlada nije shvaćala ozbiljnost situacije u Italiji, pa mu nije poslala pojačanja koja je on očekivao. U pomoć mu stiže, međutim, njegov brat Hazdrubal, kojeg Rimljani u Hispaniji ne uspijevaju zaustaviti, dopuštajući mu tako da se probije na Apeninski poluotok. Hazdrubalova vojska bila je sačinjena od svježih jedinica, opsadne opreme i novoistreniranih bojnih slonova pa bi u slučaju priključenja Hanibalovim snagama Rim vjerojatno pukao po svim šavovim i u roku od nekoliko mjeseci bio pokoren. Upravo zbog toga Hazdrubalov plan bio je da se ujedini s bratom Hanibalom i krene s ogromnim snagama na Rim. Ali je jedne noći, Senat tajno uputio formaciju rimskih vojnika forsiranim maršom da se suprostavi Hazdrubalu. Rimska vojska podijelila se u dvije skupine da onemogući Hazdrubalu bijeg i kada su se Rimljani napokon približili Kartažanima, Hazdrubal, brojčano slabiji, bio je poražen i ubijen na rijeci Metaur. Njegova glava bila je bačena u Hanibalov tabor što je označilo prvu veliku rimsku pobjedu u 2. Punskom ratu i slabljenje Hanibalove moći.

- 19:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bitka kod Trazimenskog jezera

Godinu dana nakon pobjede kod Trebije, Hanibal vodi preživjele prema samom srcu Italije, Rimu. U njegovoj vojsci još uvijek su se nalazili Kelti koji su se masovno prijavljivali u plaćenićke jedinice kako bi pomogli afričkom vojnom stroju da uništi Rim, numidske postrojbe kralja Syphaxa, iberski planinski ratnici koji su činili okosnicu tadašnje kartaške vojske te punski veterani prikupljeni iz gradova Utice, Cirte, Kartage itd. No, na njegovu nesreću, na putu mu se ispriječila još jedna rimska vojska. Ovu vojsku vodio je neiskusni konzul Gaj Flaminije Nepot koji se također, kao i svoji prethodnici, uzdao u brojčanu nadmoć. Hanibal ipak, zahvaljujući oprezu primijetio je na vrijeme Rimljane te još jednom imao vremena da pripremi zamku. Krećući se kroz padinu blizu Trazimenskog jezera, rimski general šalje izvidnicu koja mu nakon nekog vremena javlja o kartaškoj vojsci koja ide ravno prema njima. No, što izvidnici nisu znali, je da velika većina Hanibalove sile se sakrila u obližnjoj šumi, samo čekajući na znak svog vođe. Veliki vojskovođa još jednom je iskoristio svoj nepresušni vojni genij i poslao laku pješadiju i konjicu da zavaraju naivne Rimljane po drugi put. Kada je rimska vojska, ponovno brojčano nadmoćna, zagrizla mamac, iz šume su izletili divlji galski plaćenici i afričke jedinice sa takvom žestinom da Rimljani nisu znali što drugo napraviti, nego bježati. No, oni koji su ostali i borili se, imali su više sreće od onih koji su se bacili u bijeg, jer svi koji su se pokušali povući bili su, ili pobijeni, ili pobacani u hladne vode Trazimenskog jezera (osim nekolicine konjaničkih postrojbi koji su uspjeli probiti obruč). Nakon ove pobjede, Hanibal je imao otvoren put prema Rimu i priliku da zauvijek promijeni povijest čitavog čovječanstva. On tu priliku ipak nije iskoristio.

- 16:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bitka kod rijeke Trebije

Bitka kod rijeke Trebije odigrala se 218 godine pr. Kr. Izravan povod za ovu bitku bila je želja kartaškog plemića i vojskovođe Hanibala Barke da zgazi rimsku republiku jednom zauvijek. Upravo je on bio dječak koji je promatrao potpisivanje mirovnog ugovora nakon I. Punskog rata. Nakon što je s lakoćom pokorio iberska plemena u Španjolskoj okrenuo je svoj mač prema gradu Saguntu u sjevernoj Hispaniji. Sagunt je uskoro pao i red je bio na same Rimljane. Hanibal je pri prelaženju Alpa izgubio gotovo polovicu od 64000 vojnika svoje vojske s kojom je krenuo iz hispanskog grada Sagunta. Razlog tome bila je alpska zima, neprohodni putevi te učestali napadi alpskih plemena. S druge strane, Rim je pripremao golemu vojsku za obranu matičnog poluotoka koja je trebala krenula ususret Hanibalu nakon što je prijašnji rimski odred potučen do nogu kod rijeke Ticino. Nakon Ticina bilo je lako pogoditi sljedeće poteze nepobjedivog Kartažanina pa je Senat poslao svog generala Tita Sempronija sa svojih 4-5 legija i isto toliko pomoćnih trupa. Dvije vojske susrele su se kod hladne rijeke Trebije. Rimljani su u iščekivanju Hanibala napravili logor s one strane rijeke, ne znajući da ih Hanibal već odavno promatra. U šumama oko rijeke čekali su skriveni elitni afrički konjanici i plaćenička numidska konjica. Upravo su Numiđani prešli rijeku da bi izmamili neprijatelja iz logora. Rimljani, ne sluteći ništa, nasjeli su na zamku te krenuli sa svim raspoloživim snagama preko rijeke. Nakon prelaska, susreli su se sa glavnom kartaškom vojskom koja se sastojala od iberskih, libijskih, keltskih i numidskih plaćenika, elitnih afričkih trupa i bojnih slonova. Hanibal, uvidjevši da su Rimljani doveli brojčano dvostruko veću silu, odlučuje da je vrijeme da se konjica skrivena u šumi napokon pojavi. Također pušta u borbu bojne slonove koji, iako su poginuli svi osim jednog, rade priličnu zbrku u rimskim redovima. Kada je konjica napokon došla, Rimljani bivaju opkoljeni pa su se samo neki sretnici uspjeli spasiti od pobjedničkih Kartažana. Bitka kod Trebije predstavlja prvu veliku bitku u Drugom punskom ratu koja je samo uvod u Hanibalove pobjede kod Trazimenskog jezera i Kane. Zanimljivo je to što je negdje zapisano da su rimski vojnici bili tako smrznuti nakon prelaska hladne rijeke Trebije da ni mač nisu mogli držati a kamoli pružiti ikakav otpor Punima.

- 16:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #