Rim i Kartaga su sljedećih 50 godina nakon II. punskog rata ostali u miru i dobrim odnosima iako je Hanibal, prije nego što je bio prognan sudjelovao prilično aktivno u politici Kartage. Već 10 godina nakon njezina poraza Kartaga je toliko obnovila svoju ekonomsku moć da je prikupila dovoljno sredstava da otplati dug Rimljanima odjedanput umjesto ga otplaćuje svaku godinu. Rimljani su, naravno, ponudu odbacili jer nisu željeli da Kartaga prestane biti dužna. Više-manje, ovakvo stanje trajalo je do 50-ih godina 2 st. pr. Kr. kada je numidski kralj Masinissa počeo praviti probleme.
Masinissa je u nekoliko navrata poslao svoju vojsku da pljačka i ubija Kartažane s one strane granice, na što su se nemoćni Kartažani obratili Rimljanima. Rim, se naravno, nije umiješao, već šalje svog generala Scipiona Emilijana (posvojeni unuk Scipiona Afričkog) da izvidi situaciju i javi Senatu. Kartaški senat, za to vrijeme, je poslao svoje snage da se napokon obračunaju sa Numiđanima. Punske postrojbe su doživjele katastrofalan poraz, ali najviše od svega, Kartaga je pogazila mirovni ugovor s Rimom u kojem je pisalo da ne smije voditi ratove van Afrike, a u Africi samo uz dopuštenje Rimljana.
Masinissa je nastavio žariti i paliti po kartaškom teritoriju i uskoro osvojio drugi najveći grad carstva, Uticu. Punski senat je na to poslao ambasadore u Rim moleći za održanje mira. U zamjenu su bili voljni predati 300 djece svojih najbogatijih obitelji, 200.000 setova oklopa i 2000 katapulta. Iako su Rimljani dobili što su željeli, rat je 149. pr. Kr. ipak objavljen (jedan od velikih zagovornika za uništenje Kartage bio je govornik Kato Stariji). Kartažani su u posljednjem pokušaju, da obrane zadnju utvrdu prije glavnog grada, poslali golemu vojsku da se sukobe sa Rimljanima i Numiđanima kod Nepherisa, no došlo je do masakra u kojem je poginulo 70.000 afričkih vojnika. Ispred Kartage sada se nalazila golema konzularna vojska od 80.000 pješadije i 4000 konjice pod vodstvom dvojice rimskih plemića, a tko god se u gradu još zalagao za mir ili slučajno bio talijanski doseljenik bio je ubijen. Bitka za Kartagu samo što nije počela!
Prve operacije na moru i kopnu ipak su išle u korist Kartažana, jer nesigurni konzuli još nisu imali hrabrosti za juriš. Ni konzul koji je došao na vlast 148. nije bio puno sposobniji. Na kraju svog mandata pokušao je proboj u grad ali je bio potisnut iza zidina. Napokon je 147. godine za konzula izabran Scipion Emilijan koji se odmah bacio na posao potisnuvši punsku vojsku koja se nalazila ispred grada natrag među moćne zidove Kartage, osvojivši sjeverna predgrađa grada i sagradivši divovski nasip ispred luke koji je totalno onemogućio kartaškim brodovima ikakvo djelovanje. No, Katažani su još jednom dokazali da su u očaju hrabriji i snalažljiviji nego ikad. Nova, improvizirana flota je sagrađena od starih dijelova i puštena kroz novi, tajni prolaz. Iako jedva sklepana, ova flota mogla je poraziti nespremne rimske bireme i trireme ali zbog neiskustva, prava pomorska bitka je započela tek tri dana nakon, u kojoj su Kartažani, naravno, bili poraženi.
Kartaga je tih dana bila jedna golema radionica. Radili su se mačevi, koplja, oklopi, katapulti i brodovi. Žene su čak kidale svoju kosu da bi od nje napravili užad za katapulte. Očaj je dosegao svoj vrhunac.
Scipion Emilijan je čekao da prođe zima a onda je osjetio da je Kartaga spremna da bude zauzeta. Svoje glave snage postavio je na obalnu stranu blizu luke i, unatoč hrabrom otporu, uspio probiti zidove. Kada su Kartažani vidjeli da su zidine razbijene, počeli su paliti obližnje ulice da bi nakratko zaustavili rimsko napredovanje. Sljedećih šest dana i šest noći rimski hastati, principesi, triarii i equiti bili su prisiljeni zauzimati kuću po kuću, ulicu po ulicu, što nikad u antici prije nije bilo viđeno (čim bi pali zidovi, grad bi se predao). Kartažani su sedmi dan napokon bili potisnuti sve do centralne gradske citadele, Byrse. Posljednju, očajničku obranu vodio je Hazdrubal Mlađi zajedno sa punskom gardom i 900 rimskih dezertera. 50.000 Kartažana je zatražilo da njihovi životi budu pošteđeni ako se predaju, našto su Rimljani pristali. Posljednji branitelji smjestili su se u naraskošniju građevinu u gradu, Ešmunov hram. No došao je i taj trenutak kada je Hazdrubala napustila hrabrost i on se predao, našto su ga njegovi suborci i rimski dezerteri nazvali kukavicom, zapalili hram i počinili samoubojstvo. Njegova žena ga je počastila istim epitetom i zajedno sa djecom se bacila u vatru.
Kartaga je napokon pala... Vojne i civilne žrtve su prelazile brojku od 600.000 ljudi što je bilo sustavno ubijanje nezamislivo sve do II. svjetskog rata. Iako Scipion to nije želio, Kartaga je bila uništena do temelja, po striktnoj naredbi Senata. Svo preživjelo stanovništvo pretvoreno je u roblje i odvedeno na trijumf u Rim, a u zemlju je stavljena sol, tako da tu ništa više ne bi moglo stoljećima rasti. Gradovi odani Kartagi bili su uništeni a oni odani Rimu nagrađeni. Na tom prostoru je stvorena nova provincija, Afrika, sa glavnim gradom Uticom.
Najveći rimski rival je uništen, a sam Rim se počeo uspinjati ka svojoj konačnoj tituli - vladara poznatog svijeta.
Post je objavljen 06.06.2005. u 20:26 sati.