Počel sam u zadnje vrijeme kužit da me ljudi baš ne kuže. Ne znam zakaj je to, pa sam se malo i zabrinul da sam otišel u mahunu. Možda sam u stvari ja taj koji je u kurcu, dok su ljudi oko mene normalni. Da li moj mozak još uvijek radi kak spada? Promatram si frendove s kojima sam odrasel. Počeli su se pretvarat u sve one napuhane managere iz američkih filmova. Firma iznad svega, uprava i nadzorni odbor imaju zadnju riječ. U firmi se ostaje debelo nakon radnog vremena, radi se subotom i nedjeljom. Primjećujem na tim ljudima sve više nezadovoljstva.
Točno je, imaju love ko nikad u životu (ili se tek penju prema tome), ali su sve svjesniji da gube sebe. Da se pretvaraju u jednolične glasnogovornike firme, da su sve češće umorni, nervozni. Počeli su pričat nekim čudnim jezikom, u kojem ne postoji da ili ne, nego uglavnom odgovori da se "zbog racionalnije raspodjele snage i koncentracije za sutrašnji teški dan" ne mogu danas zaletit do Pere na tulum. Isti oni ljudi koji su nekad, skup sa mnom završavali večer ujutro, budeći se na nekoj klupici na Jarunu, smrznuti do kosti. Zakaj nas tolko otuđuje nešto što nam služi za preživljavanje?
Da, mislim na posel. Nekad su ljudi delali da bi zaradili neko perje i dobro se proveli u slobodno vrijeme. Danas se posel pretvoril u cjelodnevni boravak, u trku za većim stanom, boljim autom, skupljim cipelama. Stanovi su se pretvorili u spavaonice bez topline, u usputne stanice između dva sastanka. Obitelji je nekaj kaj se ima "jer je to tak", djeca su predmet hvale u društvu. I to ne djeca, nego njihove skupe privatne škole, novi mobiteli i kompjuteri, dizajnerska odjeća. I to je sve. Vlastita djeca se ne poznaju. Mene je nafčila čitat moja stara, daleko prije škole. Stari me gural na biciklu dok nisam dobil sigurnost da se prepustim dvokolici. Na onu staru foru, držal me za sic od bajka i gural, pa dok nisam gledal, pustil me da odem dalje. Nisam ni znal da znam vozit bicikl. A znal sam. To se više ne dela.
Zakaj nas taj posel guta, pretvara u Borgovske radilice ovisne o zajedničkoj svijesti? Zakaj se gubimo u krivim stvarima? Pojelo nas potrošačko društvo. "Radi, radi, zaradi, troši, množi se, proizvedi još radilica." Svako jutro, kad dođem na job, napravim si kavicu, zapalim pljugu i popričam s ekipom. Uglavnom pjevam i zekam se. Oni imaju namrštene face, jer posel čeka. Treba sklopit velke ugovore i zaradit puno nofcih. Bili su online cijelu noć, gledajući u treperavo svijetlo laptop ekrana, pripremajući se za big deal. A meni je sve to upravo to. "Big deal" Moš mislit.
To nije moja spika. To nije moja brija. To nije moja stvar. Ne dam da me zaguše sa ispraznim korporativnim frazama koje ne znače apsolutno ništa i primjenjive su na apsolutno sve. Želim na drugi način ostavit svoj trag na ovom šugavom svijetu. Želim da se jednog dana, u nekom bircu, na nedjeljnoj kavi, neki ljudi koje nikad u životu nisam vidil sjete neke moje knjige i mojih riječi. Želim ih dotaknuti na drukčiji način. Ne kroz poslovnu rubriku u dnevnom listu. "DayWalker imenovan predsjednikom nadzornog odbora." Big deal. Sutra je u novinama već neko drugi.
I pokušavam taknuti ljude. Za sad me gledaju ko da sam pal s Marsa i nisam baš skroz svoj. A možda i misle da sam ja onakav kakvi bi oni htjeli biti ili kakvi su možda bili, a nemaju muda biti takvi. Možda ih već, takav kakav jesam, dotičem a da nisam tog ni svjestan? Arsen je to sročio bolje od mene:



Kome ja to pjevam


Možda ipak onima što stoje ovako zaglušeni i nijemi pred pustinjom i ponosni kao kraljevi,
i ne usuđujući se pokrenuti svoje srce pred zagonetkom života,
želeći dobro i ne želeći terete tog dobra.
Onima, napokon, koji to ne znaju,
koji bi me ponizili, koji bi me usmrtili ili ranili samo,
onima do kojih ne dopire moja pjesma
i koji umiru smiješeći se,
misleći da su drugi za njih pjevali,

a ja sam to činio.