ponedjeljak, 21.08.2006.
STARI MAČAK - Drago Mlinarec
Malo ljudi zna da je Drago Mlinarec, jedan od utemeljitelja i jedna od najvećih ikona hrvatske rock scene porijeklom i MEĐIMURAC, tj. ČEHOVLJANIN, a i kažu da je neko vrijeme još kao dijete i živio u Čehovcu. Starije generacije se znaju sjetiti da je znao posjetiti rođake i Čehovec, kasnije kao stariji i kad je već bio rock zvijezda,da je bio stvarno dobar čovjek s obzirom na njegov društveni status. Čak i rijetki Čehovljani znaju za njega, pogotovo mlađe generacije koje nisu imale priliku upoznati njegovu glazbu. Ovo je za njih da se upoznaju s njegovim likom i djelom. I da svi budu ponosni da jedna od najvećih legendi hrvatske rock glazbe dolazi iz njihovog mjesta "ČEHOVCA".
ŽIVOTOPIS
Kantautor Drago Mlinarec (rođen 14.12.1942. u Zagrebu) bitno je obilježio hrvatsku rock glazbu kao njezin prvi uvjerljiv autorski glas. Započeo je u sastavu «Jutarnje zvijezde» (1962.) koji je potrajao četiri godine, do 1966. kada nastaje «Grupa 220» čije snimke čine zametak hrvatske rock diskografije u vrijeme naglašene dominacije zabavne i festivalske glazbe na tadašnjoj pop sceni.
U izvornoj postavi Drago Mlinarec, vokal i gitara, Vojko Sabolović, vokal i gitara, Vojislav-Mišo Tatalović, bas gitara i Ranko Balen, bubnjevi, «Grupa 220» potkraj studenoga 1966. snima Mlinarčevu pjesmu «Osmijeh» koju Radio Zagreb promovira u hit čiji masovni odjek pobuđuje zanimanje tadašnjeg «Jugotona» te u ožujku 1967. izlazi njezina prva EP ploča. Osim «Osmijeha» - trajnog znaka raspoznavanja Mlinarčeva opusa – na nju su uvrštene još dvije skladbe, «Grad» i «Uvijek kad ostanem sam» koje ostaju standardima njegova repertoara.
U svibnju 1968. «Grupi 220» pridružuje se klavijaturist Branimir Živković, a u ljeto te godine, na festivalu u Splitu, ostvaruje suradnju s Arsenom Dedićem u skladbi «Razgovaram s morem» koja je pionirski primjer uvođenja etno elemenata (dalmatinske Zagore) u domaću pop/rock glazbu.
U studenome 1968. «Grupa 220» objavljuje LP «Naši dani» koji je odavno stekao zasluženi status antologijskog, prvog autorskog izdanja toga formata u rock glazbi bivše države, ali i «prvog ozbiljnijeg stvaralačkog pokušaja dužeg daha na domaćoj rock sceni» (Darko Glavan).
Nakon stanke zbog odsluženja vojnog roka (1968-1970.), Drago Mlinarec vraća se 1971. novom postavom «Grupe 220», no prvim albumom pod vlastitim imenom, «A ti se ne daj», odlučuje se za samostalni rad što je, s obzirom na njegove kantautorske ambicije nadahnute najboljim autorskim doprinosima svjetskog rocka, bio očekivan sljedeći korak. Drugi, vrlo zapažen solo album «Pjesme s planine» (1972.) također snima s ritam sekcijom (Nenad Zubak, bas gitara, Ivan-Piko Stančić, bubnjevi) obnovljene «Grupe 220», a na LP ploči «Rođenje» (1975.) započinje suradnju s klavijaturistom Nevenom Frangešom i skupinom vodećih zagrebačkih rock-glazbenika 70-ih koja će se nastaviti na albumima «Negdje postoji netko» (1977.) i «Sve je u redu» (1978.)
Tijekom 70-ih Drago Mlinarec bio je jedan od najangažiranijih pojedinačnih «aktivista» rock scene toga desetljeća, sudjelujući na prvim izdanjima Boom festivala, brojnim samostalnim i kolektivnim koncertima (npr. s «Yu jazz-rock selekcijom»), ali i kao autor glazbe u različitim kazališnim produkcijama («Bajka o kneževiću Sveboru», «Život je san», «Hvarkinja», «Vrtuljak ljubavi», «Robinja», «Pozdravi», «Klitemnestra», «Kako je Odisej susreo Kiklopa», «Arlechinno»...). S kazališnom skupinom «Pozdravi» često je gostovao na scenama tadašnje Jugoslavije, europskih i južnoameričkih zemalja,
kombinirajući uloge kazalištarca i rock trubadura.
LP «Tako lako» (1979.) snima u Švedskoj s producentom/multiinstrumentalistom Tinniejem Vargom, s kojim je realizirao i osobnu antologiju novih verzija ranije objavljenih skladbi «Sabrano» (1980.) te album «Pomaknuto» (1983.). Glazbeničku vitalnost u ozračju zagrebačkog «novog vala» pokazao je kao producent prvog albuma «Azre» (1980.) i suradnjom s trijom «Le Cinema» (od 1986.).
Vjesnikova nagrada za glazbu «Josip Štolcer Slavenski» Dragi Mlinarcu (1987.) koincidirala je s obljetničkim koncertom «Grupe 220» u povodu 20. godišnjice rada na zagrebačkom Vrbiku i objavljivanjem LP kompilacije «Originali 1967/68». Godine 1994. objavio je kazetu «Analog», a dvije godine kasnije prvu CD retrospektivu «Krhotine» koja je 1997. nagrađena Porinom. Nagrada «Stari mačak» za «seniorski» doprinos hrvatskoj rock glazbi pripala mu je 1998, te je napokon 2005. zavrijedio “Porina” za životno djelo.
Songovima i glazbom sudjelovao je u igranim (od «Protesta» Fadila Hadžiča 1967. do «Blagajnica ide na more» Dalibora Matanića, 2000.) i dokumentarnim filmovima i radio dramama, producent je i snimatelj, imao je dvije izložbe slika, 2002. objavljena mu je knjiga «Drago Mlinarec: Pjesme».
Opus Drage Mlinarca osigurao je hrvatskoj rock glazbi trajan i presudan biljeg izvornosti ne samo u godinama afirmacije njezina prava glasa, nego i u razdoblju kada je, zahvaljujući i Mlinarčevim kantautorskim i diskografskim istupima, već postala sastavnim dijelom naše glazbene scene.
Od 1987. godine živi u zagorskom selu Bijela Gorica, još uvijek sklada, piše, producira i bavi se kompjuterskom tehnologijom, ponajviše multimedijom.
DRAGO MLINAREC - skladatelj, pjesnik, slikar i glazbenik koji je dao trajan i presudan pečat izvornosti hrvatske rock glazbe u godinama njene teške bitke za “pravo na glas”, poseban je čovjek. Dakle, ovo vrijedi čuti:
- Najveće priznanje koje sam dobio u životu jest to što su me, premda nemam nikakve škole, zaposlili u “Croatia recordsu” kao vanjskog suradnika, i što se danas kao free lancer mogu baviti računalima i sudjelovati u izradi multimedijskih projekata.
Tako govori Drago Mlinarec, koji jednako drži do neprijeporne istine da odijelo ne čini čovjeka, kao i do čvrstoga suda da su nagrade samo vanjski prikaz vrijednosti nečijega lika i djela. Mlinarec je svojim iznimnim djelom osvojio mnoštvo priznanja. Čvrsti i poletni ranorockerski zvuk “zarazio” je Dragu Mlinarca prije više od pola stoljeća. Vrisak gitare i glasa, koji je u zapadnim demokracijama brzinom tornada počeo remetiti rutinu malograđanskoga života, probio je i tad vrlo visoku “željeznu zavjesu” tvrdokornog istočnog soc-komunizma. Rock and roll, svojevrsni pojam bunta u dobu u kojem su krute društvene norme sputavale svaku pomisao na slobodan izričaj generacije što dolazi, natjerao je i Mlinarca da u tinejdžersko doba, potkraj pedesetih godina prošloga stoljeća, u ruke uzme gitaru.
Dva mjeseca nakon osnutka, “Grupa 220” imala je veliki jugoslavenski hit “Osmijeh”. Potom je stigao “Petar Pan”, koji se smjestio na drugo mjesto jugoslavenskih top-lista između ”The Last Waltz” Engelberta Humperdincka i “Hello, Goodbye” The Beatlesa.
Popularnost “Grupe 220” u drugome dijelu šezdesetih godina prošlog stoljeća bila je iznimna. Drago Mlinarec dobivao je po sto pisama dnevno, dvorana na Vrbiku u kojoj je bend svirao subotom i nedjeljom od 19 do 23, postala je kultno okupljalište zagrebačke mladeži.
- Dogodilo se - lakonski komentira Drago Mlinarec uspjeh “Grupe 220”, koja je put do zvijezda pronašla autorskim izričajem u vremenu u kojem je hrvatski rock živio na skidanju zapadnih originala i ponekom prepjevu velikih hitova.
INTERVJU
* Zašto ste svoj bend, u ranorockerskom dobu, u kojem je bilo logično da se bendovi zovu Roboti, Mladi, Crveni koralji, Bijele strijele, Mladi lavovi, Dinamiti ili Kameleoni, nazvali tako prozaično?
- Bio je to znak određenog prosvjeda. Nas su u to doba zvali “električari”. Nije to bio izraz simpatije. Taj atribut imao je isključivo posprdnu konotaciju. Želeći odgovoriti vladajućem establišmentu, a osobito medijima, palo nam je na um ime “Grupa 220”. Bilo je baš primjereno. Eto, tu je, u zidu, utičnica, tu je 220 volti, koji nam trebaju i za kuhanje i za pranje, fino se uštekaš i - “peremo”. Eto, zato smo se nazvali “Grupa 220” i ne znam je li to ikada itko zabilježio - objašnjava Drago Mlinarec.
* Kakva je bila zagrebačka glazbena scena sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća?
- Bilo je zanimljivo, jer su svi svirali uživo, jer je svaki kvart imao svoj sastav, jer smo se natjecali i jer se imalo što čuti. Postojala je tada i ovakva podjela: za fine je bio Glazbeni zavod, a za buntovne Trnje i Trešnjevka. Na periferiji je tada život bio vrlo zanimljiv.
* Biste li mogli usporediti razinu sloboda mladeži tada i sada?
- Zašto ne, to uopće nije teško. Šezdesetih godina svijet je preplavila svojevrsna revolucija, a glazba je bila najpopularniji medij pod kojim je mladost osvajale sve ustegnute slobode - od seksualnih do svih ostalih. Razlika između tada i sada jest u tome što danas nema tabua. Tad ih je bilo. No, tada nije bilo totema kojima se današnja mladost slijepo klanja. Današnje generacije previše su bombardirane i opterećene stvarima koje su navodno potrebne čovjeku da bi bio netko i nešto. Mladež se danas odveć klanja totemu zvanom novac, a nekad novac za sreću nije bio potreban. Oni danas ne razumiju da se ne treba ponašati totalno nekulturno i da ne treba biti bezrazložno zločest.
* Do pojave “Grupe 220” u nas nije bilo pravog autorskog rocka. Jeste li vjerovali da možete uspjeti?
- Kaj buš glumil drugoga... U životu je najvažnije od svega da budeš svoj, da ne budeš nalik ni na koga. To je bila ideja i prošla je. Prošao je “Osmijeh”, prošlo je i sve potom. No, da se ne bismo zavaravali - i mi smo svirali sve i sva. Budući da smo svirali uživo, za ples, za dobro raspoloženje, težili smo ljudima pružiti sve što su željeli čuti. Dolazili su nam i naručivali što žele. I mi smo to svirali.
* Iako ste skladali mnoge i sjajne pjesme, pečat “Osmijeha”, pjesme uokvirene u A,E,D dur standard ranoga rocka, vječito Vas prati. Je li Vam krivo?
- Ne, jer svatko u ovome svijetu nosi svoj pečat. Čak i najveći genijalci svjetske civilizacije. Cijeli svijet zna da je Leonardo da Vinci naslikao Mona Lisu. No, što svijet još zna o njemu? Netko možda i zna da je on još nešto naslikao, da je bio genijalni arhitekt i izumitelj, ali 99% ljudi o tome ne zna ništa.
* Vi ste nakon “Grupe 220” snimili 10 samostalih, listom odličnih albuma, skladali ste za film i za kazalište, ali sve “nakon Grupe” nije baš prošlo. Zašto?
- Paranoik bi rekao: “Problem je u manipulatorima”, ili: “Nisu dozvolili protivniku da uđe u igralište”. Dogodilo se što se dogodilo, a događalo se i drugima. I Leonardo i Michelangelo živjeli su u istome gradu. Nisu se trpjeli, podmetali su jedan drugome, neki tračevi došli su i do nas. To je život. Čovjek se mora boriti, ali kad shvati da ne može pobijediti, bolje je da ne gubi energiju.
* Odakle jasni “noir” u vašoj glazbi, pjesmama i životnim stajalištima?
- Pripadam generaciji koja je potkraj pedestih rasla na američkom “crnom filmu”. Možda sam previše gledao Edwarda G. Robinsona, sav gangsteraj koji se tad događao u Americi, a danas se događa kod nas.
* Koliko je teško biti glazbenik? Ili, možda bolje, kako se živi od glazbe?
- Doista to želite čuti? Hmmm... Ako se izostave posebni slučajevi, kod nas je vrlo teško biti glazbenik. Znate kol'ko dođe promjena žica na gitari? Osamdeset kuna. Trebao bih promijeniti žice, no vrlo oprezno razmišljam hoću li to učiniti za šest mjeseci ili za godinu dana. Eto, tako se živi od glazbe i nemojte pomisliti da karikiram. Tako jest. No, to je egzistencijalna strana problema. Postoji i druga koju potiče pitanje koju količinu novca čovjek očekuje da bi kazao: “Uspio sam”. Ja sam zadovoljan, jer sam uvijek radio što volim. Dobro, nedostaje mi “numizmatički dio”, zamjeram si i to što nisam neke stvari doveo do kraja, što sam se više borio za druge, nego za sebe, ali uspio sam podići djecu, Stipu (23) i Karin (21), i to mi danas vrijedi više od bilo čega.
* Osim po svojoj glazbi, u povijesti hrvatskoga rocka bit ćete zabilježeni i kao producent prvoga albuma “Azre”, kultnog benda koji je bitno utjecao na život cijele jedne generacije. Kako ste surađivali s Johnnyjem Štulićem?
- “Skinuo” sam Azru točno kako su zvučali na koncertu. Ništa nisam htio dirati, jer to ne bi bili oni. Suradnja? Nije bilo baš nikakve suradnje. Ali, to ne mijenja moj sud o Johnnyju Štuliću. On je iznimno bitan autor. On je pogodio bit. Govorio je o svojoj generaciji, pjevao je i svirao točno što je generacija željela čuti, i to je velika stvar.
* Zašto ste dobili nadimak Stari mačak?
- Budući da sam uvijek svirao s mlaćima, zvali su me Stari. Potom je stigao i mačak. Taj dodatak neobično mi se sviđa, jer su mačke vrlo pametne životinje. U oazi u koju sam se povukao (Bijela Gorica pokraj Sutle) nekoć sam imao sedam mačaka. Danas su još dvije i dobro se slažu s pet pasa.
* Može li jedan mali sentiš? Dakle, pročitao sam u jednom intervjuu Arsena Dedića sljedeće: “Dvoje ljudi koje najviše volim su Gabica i Drago Mlinarec. Čistim svoj život, jer više ne skupljam oko sebe neke suvišne ljude, ne gomilam nepotrebne persone i predmete. Drago je jedna prekrasna osoba...”
- Arsen je sjajan čovjek i ako on to kaže ne mogu biti drugo nego - ponosan. S Arsenom se znam od 1962. On je tada stanovao u
Vukovarskoj, blizu Boška Petrovića. Upoznali smo se tako što smo se u neobične sate, kad smo odsvirali svoje, nalazili na cesti. Baš te 1962. išli smo slušati “Robote” u Omišku. U jednom trenutku zapjevali su “Sapore di Sale”, fantastičnu pjesmu Gina Paolija. Dakako, pjevali su na talijanskom. Činilo nam se ta genijalna pjesma ni ne može pjevati drukčije negoli na talijanskom. No, Arsen, kojega smo dotad poznavali kao poetu, ubrzo je pjesmu preveo na hrvatski i imao hit “S okusom soli”. Kad sam čuo kako pjeva “S okusom soli” shvatio sam da se sve može pjevati na hrvatskom i to je bitno utjecalo i na moju karijeru.
S Arsenom sam 1965. svirao prekrasnu “Sandru”, a potom smo često surađivali. Arsen je briljantna osoba hrvatske glazbe. Ne samo glazbe - naglasio je Drago Mlinarec, miran i pametan lik hrvatske scene.
INTERVJU s Aleksandrom Dragašem
# Aleksandar Dragaš : Možeš li mi opisati atmosferu na koncertima krajem 60-ih kad je Grupa 220 postala naša prva nacionalno popularna rock grupa s vlastitim autorskim pjesmama? Primjerice, Darko Glavan još i danas često spominje tvoj koncert na njegovoj maturalnoj večeri u Rijeci.
Drago Mlinarec : Krajem šezdesetih, u vrijeme kad je grupa 220 djelovala, koncerti nisu bili tako česti kao što su danas, djelovanje bendova se osjećalo ponajviše na plesovima, u plesnim dvoranama jer tada su ta mjesta bila dobro posjećivana - djevojčice i dječaci su smatrali plesne dvorane pravim mjestima za provod - plesalo se - tek su poneki parovi samo promatrali što se događa na pozornici i već su se polako osjećale sedamdesete koje su izbacile ples iz mode. Ples se održao u disko klubovima koji su polako ulazili u modu kao nova okupljališta, a nastupi bendova su polako poprimali izgled kasnijih koncerata.
# Kako je krajem 60-ih bilo biti rock zvijezdom za tadašnje tinejdžere i adolescente? Kako je bilo probijati led i koliko je bilo otpora u javnosti tome što ste svirali i kako ste izgledali? Je li rock tada bio "opasan"?
Rock su smatrali destruktivnom djelatnosti koja uništava nježne i neiskvarene mlade duše koje, umjesto da se predaju vagnerijanskim osjećajima poimanja svijeta, radije slušaju pjesmuljke koji traju dvije do tri minute. A osim toga, kaj te fine lepe i mlade curice pa čak i one iz finih familija vidiju u tim divljacima, pa kam sve to ide, pa to je kataklizma, jahači apokalipse su pred vratima i kaj to naše društvo ne vidi ... bla und bla und bla, rekli smo mi onda čoporativno. Bolje čoporativno, no korporativno, dodavali su neki stariji koji su kužili o čemu se zapravo radi.
# Četiri godine si mlađi od Arsena, a godinu dana od Boba Dylana. Je li osovina Dylan - Dedić izvršila presudan utjecaj na početku tvoje karijere ili je taj presudan utjecaj da postaneš rock kantautor izvršio netko treći? Koliko si se, kasnije, osjećao blizak američkoj kantautorskoj sceni 70-ih na čelu s Neilom Youngom?
Dedića sam poznavao kao kantautora, ponajvise zbog stihova. Dylana sam zapazio zbog neuobičajenog glasa koji je tadašnju publiku i ljubitelje lijepog pjevanja dovodio do ludila, odmah mi je postao simpatičan, a budući sam nešto natucao engleski, pardon, htjedoh reći američki, neke dijelove njegovih pjesama sam razumio tako da nije bilo većih problema, posebice nakon Newport festivala kad je nastupio s električnim bendom - što su ga čeće puritanci akustičari napadali, meni je postajao sve draži. Danas, četrdesetak godišta nakon električne diverzije, mogu reći da stvar još uvijek stoji. Neka mi bude oprošteno, ali, da postanem kantautor... mislim da se radilo o slučaju koji mi ni danas nije posve jasan. No, to me ne opterećuje, niti je predmetom mojih razmisljanja - još nisam stigao do faze u kojoj bih trebao učiniti psihoanalitički samozahvat, tumačeći što je davna prošlost, a čak ni onda kad je to, što je danas na granici zaborava, bilo nešto novo i kad se tek događalo. I tada sam se držao one izreke koju King Louis govori Mogliju - uzmi bananu, to je zdravo za živce ... Neil Young, he's ain't heavy, he's my brother.
# Koliko su za tvoju karijeru bili bitni Pero Gotovac i Tini Varga?
Pero Gotovac je, mogao bih slobodno reći, bio i ostao velik učitelj - od njega sam mnogo toga naučio, a nadam se i on ponešto od mene - bio je glazbeni urednik prilikom snimanja prve ploče koju smo kao Grupa 220 snimili u studijima Jadran filma za Jugoton - snimatelj Nikola Jovanović i Pero su nam tom prilikom pomogli da se ne izgubimo. Onda je gospon Pero sedamdeset i druge rekel - mali ti buš meni peval f teatru - u Macbethu, Columbu .... Svi smo mi bili njegovi pavijani a nastupali smo u sastavu: Ibrica Jusić (pjev und die gitare akustische), Neven Frangeš (harmonjik, a kasnije kad je došla struja kljav
eljektrik), Davor Rocco (gitara und basso elletrico), Ivica Kiš (guitar mit najlon zicen und floete aus holz gemacht), Dragan Brčić (on drums, stricktly in time) i Drago Mlinarec (gitara cvelfziciges instrument und glas).Tini Varga - RIP - i ja smo živjeli u istoj zgradi, u istom stubištu na Vrbiku, to je u Trnju - upoznali smo se kad je on bio dripac od pet, a ja klipan od petnaest. 1969. javio se pismom iz SSSR-a, tada sam bio u vojsci u Rijeci. Kad sam se vratio, nešto smo se češće viđali, a onda je Tini lahko nestajao, pa je bio u bolnici - a kad ti je susjed u bolnici, red je da ga posjetiš. Onda smo 1973. svirali u «Hvarkinji» (redatelj Marin Carić) i trebalo je natjerati Tinija da ode malo i na naš plavi Jadran. Krajem sedamdesetih pojavio se u Zagrebu u društvu mlade dame koju je upoznao kad smo glumatali u Splitu - to je bila njegova dama. 1979. su me nagovorili da ih posjetim u Švedskoj. Kad sam tamo došao, Tini je upravo gradio studio - kad su stigle sprave dohvatio sam se lemljenja - studio je uletio u pokusnu fazu u kojoj je ploča «Tako lako» bila probna zečica na kojoj je mladac prvi put potpisao svoje kasnije cijenjeno ime. 1982. godine, kad je dobio 16 kanalni magnetofon, još sam se jednom prihvatio lemljenja, kalibriranja i ostalog što je neophodno da sprava proradi jer stara izreka kaže - SPRAVE KOJE SU ZAPAKIRANE U ORIGINALNU AMBALAŽU U PRINCIPU NISU UPOTREBLJIVE.
# Još u 70-ima si pisao skeptične, pa čak i pomalo cinične pjesme o sudbini pop pjevača i o tome kako "lova do krova" nije najbitnija stvar u životu. Imaš li osjećaj da si na neki način anticipirao sve ono što će nam se početi događati početkom 90-ih kad nas je zadesio kapitalizam na naš način?
No comments!
# Zašto si 1987. godine vrevu, asfalt i svjetla velegrada zamijenio tišinom, mirom i idilom seoskog života i koliko je ta "zelena trava", odnosno idila života na selu bila u skladu s tvojim očekivanjima? Je li taj bijeg iz grada bio isključivo tvoj izbor ili donekle i splet okolnosti?
Idila postoji samo u utopijama ili kak su vrli naši Dubrovčani kroz Gundulića lijepo sročili - o lijepa o draga o slatka o slobodo.
# U nekim si pjesmama i prije odlaska iz grada pjevao o prirodi. Osjećaš li se zbog toga našim prvim ekološki osviještenim kantautorom, bliskim Michaelu Martinu Muprheyu ili našim prvim i posljednjim pravim hipijem koji je u prirodi, odnosno životu na selu potražio spas od negativnih aspekata urbanog života? Kako se osjećaš kad danas vlakom dođeš u Zagreb, što ti se najviše sviđa, a što te najviše nervira?
Dakle redom: ekološki sam na tragu osvještenja, nisam hippy, kad dodjem u grad osjećam se gradski, cool is the rule - zakaj bi se nerviral - bi si žifce spretumbal.
# Danas se najviše baviš kompjuterima što se od čovjeka koji je iz Zagreba pobjegao u Zagorje možda i ne bi očekivalo. Što te kao kantautora koji je često nastupao samo uz akustičnu gitaru toliko fasciniralo u kompjuterskoj tehnologiji i internetu?
Fascinirala me matematička logika gdje je 1=1, dakle i 0=0, dok me internet me nije nikada zaludio.
# Osjećaš li se još uvijek "najstarijim hrvatskim teenagerom", kako te je davno nazvao Arsen Dedić zbog pjesme "Mora da sam bio mlad" koju nisi napisao u poznim godinama, ili misliš da ti pridjev "stari mačak" hrvatskog rocka, u skladu s istoimenom nagradom, danas bolje paše?
Zvijezda naša - Arsen - napisao je mnogo pjesama, ali nikad nije shvatio da sam ja ustvari undercover biciklist koji dok vozi uzbrdo razmišlja samo o zraku i vodi, o cesti i automobilistima koji luduju za volanom. Jesu li to, molim vas, razmišljanja koja bi mogla progoniti najstarijeg teenagera? S devetnaest je kraj tinejdžerstva - can t you get it?
# Što ti znači dodjela Porina za životno djelo i osjećaš li se zbog nje kao "djed, otac, sin i sveti duh" hrvatskog rocka, kako je na ovitku kompilacijskog CD-a "Krhotine" zapisao Dražen Vrdoljak?
Važno je ne izgubiti ravnotežu, vikali su hodači na žici.
# Što bi promijenio u svojoj solističkoj karijeri, kad bi to bilo moguće? Kad ti je postalo svejedno što se događa na našoj sceni i imaš li osjećaj gađenja spram onoga što se na sceni događa posljednjih petanestak godina?
Vremeplov je sprava koja zasada suvislo radi samo u SF literaturi i filmovima. Na drugi dio pitanja koje bismo lahko mogli nazvati provokacijom odgovaram slijedeće - ne radi se o osjećaju gađenja, više se radi o lahkogalopirajućem razočaranju zbog sveprisutnog sindroma neproduktivne utrke za virtualnim uspjehom koji rascvjetale narcise osvježuje prividom rose na umjetnoj mjesečini u strogo povjerljivo doziranoj virtualnoj atmosferi sveopće neumitnosti.
# Bio si producent prvog albuma Azre. Što danas misliš o Johnnyju, Azri i novom valu? Koliko se uopće osjećaš dio te priče i kako ti se dopao Mirkovićev film "Sretno dijete", ako si ga imao priliku pogledati?
Mi ovdje na selu nemamo kinematograf, tako da smo uskraćeni - dakle nalazim za shodno da smjelo izjavim - no comments.
# Imao si kontakat i s Fiju Briju generacijom rokera 90-ih. Kako si doživio Bareta i kako danas, primjerice, doživljavaš Edu Maajku? Nastavljaju li oni, samo na drugi način, ono što si ti započeo?
Fiju briju generacija je također starija - ide vreme, gredu cajti - vidim da se Bare hrva sa sudbinom, želim mu sve najbolje a Eduarda Moothersa sam vidija svugdi gdi se viditi može, mislim ovdi u ovijem našijem krajevima, jelte dabome.
# Nikada nisi postao umirovljenikom kakve si sa simpatijama opisao u pjesmi "Penzioneri", pa me zanima planiraš li objavljivanje novih pjesama ili albuma i češće koncertiranje nakon Porina za životno djelo ili se tvoj odgovor na takve teme već nalazi u pjesmi "Kaj god blues"?
Kad me pozovu, obično se odazovem, iako moram priznati imam neke kriterije, ali to i nije zabrinjavajuće. A što se objavljivanja novijeh uradaka tiče - ladice su pune i još se uvijek pune i tako dan za danom jer kad se jedne napune do vrha, tada treba naći nove, pa puniti i puniti i puniti i puniti. A onda i čistiti.
# I za kraj - prava si osoba za to pitanje - je li rock još uvijek samo muzika za adolescente i tinejdžere ili je već postala i muzikom za penzionere, što možda i nije tako loše, kako se inače misli?
I jazz je nekad bio muzika za klince, čak je i gospon Mirek Krleža napisal kak ga to strahovito nervira taj ritam bubnjeva, taj praiskonski zvuk džungle i kaj se bu, bi fino prosili, dogodilo s nasom krasnom europskom klasičnom glazbenom tradicijom - inače poštujem gospona Krležu, čak što više, njegov sam vjerni fan, međutim mislim da je gospon Miro tu pogrešil. Dakle da rezimiramo, slušajte ako čujete, slušajte što vam se svidi, ali pustite i druge da čuju što bi oni hteli čuti, jelte, pa je onda sve u najboljem redu. Slušalice na glavu, pa razvali. A, to smiju li penzioneri slušati ili ne, ovisi naravno o njima i o tome da li ih dotična disciplina veseli ili ipak više vole da se samo njihov glas čuje, što priznali to (mladi yuppie naraštaji koji od rane mladosti naginju reklamama) ili ne, nikako ne treba smetnuti s uma. Dragi mladci i mladice, bez obzira što vi mislili o onoj poznatoj uzrečici iz našeg horvackog sabora, gdje se svojevremeno vodila rasprava o cijeni mozga i pošto je kila - jel jedan il dva za kilo - siva masa ponekad radi sasvim suvislo i u poodmaklim ljetima, čak i kad se ne koriste antisklerin kapsule koje navodno pružaju nezaboravan doživljaj intelektualnog i inog ushita. Adrenalin luduje!
( Razgovor je prvotno objavljen 13. ožujka 2005. u Jutarnjem listu )
Aleksandar Dragaš, 15.04.05
DISKOGRAFIJA
SINGLOVI
“Povratak” / “Prva ljubav” (Jugoton 1971.)
“Do vidjenja vjestice” / “Sivilo Perona” (Jugoton 1971.)
“Nocna Ptica” / “U njegovom snu”(Jugoton 1972.)
“Caracas” / “Kule od rijeci” (Jugoton 1977.)
ALBUMI
“A ti se ne daj” (Jugoton 1971.)
“Pjesme s planine” (Jugoton 1972.)
“Rodjenje” (Jugoton 1975.)
“Negdje postoji netko” (Jugoton 1977.)
“Sve je u redu” (Jugoton 1978.)
“Tako lako” (Jugoton 1979.)
“Sabrano” (Jugoton 1980.)
“Pomaknuto” (Jugoton 1983.)
“Analog” (FV Zalozba 1994. kaseta)
“Krhotine” (Croatia Records 1996 kompilacija)
OSMIJEH
K'o sunce sto sja kroz dan
K'o mjesec zut sto na nebu sja
Tako mi draga znaj izgledas ti
Dok sa smijeskom promatras svijet.
Ne mijenjaj nikada svoj osmijeh blag
Cuvaj ga, on je sve sto mi pruzas sad.
K'o jutra sto dolaze zorom
K'o rosa sto na cvijetu sja
Tako mi draga znaj izgledas ti
Dok sa smijeskom promatras svijet.
Linkovi:
Drago Mlinarec - Pjesme s planine
Drago Mlinarec - Rođenje
Drago Mlinarec - A ti se ne daj
Drago Mlinarec - Negdje postoji netko
Grupa 220 - Naši dani
Password za sve: najpogodnijemesto
Intervju u Đžuboksu
INTERVJU S DRAGOM MLINARECOM IZ DŽUBOKSA