Pozivam sve blogere koji zalutaju ovdje da prokomentarišu ovo moje tipkanje i da se jave za međusobno reklamiranje blogova. U obzir dolaze svi blogovi osim onih koji za cilj imaju vrijeđanje po vjerskoj, nacionalnoj i rasnoj pripadnosti!
Komentari!
Molim sve posjetioce da prokomentarišu neki od njima zanimljivih unosa, napišu svoj stav, mišljenje, kritiku ili neko svoje zapažanje.
Molim Vas da se u komentarima suzdržite od prostih riječi i izraza i međusobnog vrijeđanja.
Hvala!
Inspiraciju nekih naslova pronašao sam na www.Petkovic.info
"Ovo malo duše" je filmska priča scenariste Rajka Božića o sazrijevanju dječaka u zabačenom selu poslijeratne Bosne. Obični događaji, i smiješni i tužni, prepuni su nostalgije za nečim toliko bliskim, a toliko nedostižnim. Sve se odvija u okviru porodice udovca sa puno djece koja dobijaju mladu maćehu i teško se mire sa novom situacijom. Režiser ovog TV filma je Ademir Kenović, a glavne uloge glume: Davor Janjić (Nihad), Branko Đurić ( Ibrahim, otac-udovac), Sabrina Sadiković (Senada), Boro Stjepanović (poštar), Zaim Muzaferija (Jusuf), Saša Petrović (Latif), i mnogi drugi.
Nihad, centralni lik i filmu u jednom momentu kaže svojoj jaranici Senadi:: "Čovjek je, Senada, teški hajvan. I ono malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teže."
Dijalog Nihada i Senade:
- Senada, je li istina da su ljudi postali od majmuna? Moj amidža kaže da su svi ljudi postali od majmuna, mada nije ni njemu svake vjerovat'.
- Čovjek post'o od majmuna?! Pa kažel’ on za sebe da je on post'o od majmuna?"
I za kraj još jedan legendaran dijalog: - Sjedi ba da popijemo. Ne zivi čo’jk hiljadu godina već še’set i koju.
- Ma nije brate samo še’set. Evo ga Jusuf ima sedamdeset i koju..
- Jusuf vise i nije ćo’jk,ima vec deset godina.
Za sve ljubitelje exYU kinematografije preporuka: Odvojite 83 minuta i pogledajte "Ovo malo duše"
Dijalog je iz filma "Ovo malo duše" iz 1986. godine, režisera Ademira Kenovića, a vode ga Jusuf (Zaim Muzaferija) i Latif (Saša Petrović).
Snimak je preuzet sa YouTube i traje 92 sekunde.
A evo ovdje i dijela dijaloga: - Još prije onog rata, jedan Čeh, veterinar, meni je pripovjedao da po toj nji'ovoj vjeri u tim starim knjigama piše da je Bog bio namislio dati čovjeku da živi hiljadu godina.
- Mašala: hiljadu godina!
- E.
- To bi bio život. I šta je bilo?
- To je bilo kad je Bog prvog čo'jeka stvorio. Adema. Adem se zvao, dobro se sjećam. Sve mu pružio, vas rahatluk. I pojest, i popit i ... i ženu mu stvorio. Samo, u nekak'e jabuke da ne diraju. Eto, biva 'vako to su Božije jabuke. To da ne dira, a drugo je sve njegovo.
- I šta je bilo?
- Al', ta ženetina, navrati Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio, gdje neće, jel', naljutio se i - kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. I o'tada se čo'ek pati, živi i 'm're kao svako drugo hajvanče. Sve zbog ote žene.
- O, jeb'o joj ja mater!
Boris Tadić, aktuelni predsjednik Republike Srbije odgovara na pitanje Aleksandra Stankovića o ponosu. Snimak je preuzet sa YouTube i traje 18 sekundi.
Zamislite samo, da li bi Amerikanci "previdjeli" ovakvu izjavu da je izrečena iz usta njihovog predsjednika.