|
Da noćas nisam sanjala Čolu,vjerojatno ovog posta ne bi ni bilo,već par mjeseci unatrag sanjam iznimno živopisne snove,
snove u kojima kao da vodim neke pralelne živote,možda,vjerujem u tim produžecima živim ono što ne stignem na javi.
Sanjala sam naime da plešem s Čolom na njegovom koncertu,i to na njegovu novu pjesmu: Proljeće za ljubavnike.
A Daniela od ljubavi i ljubavnika je dalje no ikada.
Ne pamtim kad sam se upustila u neki flert,neko zavođenje,neke igrice koje zapravo život znače,jer uvijek donose mogućnosti.
Razbijaju monotoniju.
No ovo ljeto koje sam započela još krajem travnja,kao da još nije ni počelo,a kalendarski je pri kraju.
Od kad živim na otoku,a tek svraćam u Zagreb na par mjeseci,život je postao mnogo sadržajniji,plemenitiji,bogatiji.
No isto tako izgubila sam pojam o vremenu,meni više ništa ne znače datumi i sat.
Jednostavno dišem i plovim.
Zaljubljena sam u morski život,on je toliko drugačiji od onog kontinentalnog.
Toliko delikatniji,uistinu ništa mi ne nedostaje ovdje.
Ovo sam ljeto napokon nakon sto godina išla na pedalinu,prisjetila sam se da sam to davno prije iskusila u Umagu,
a sada eto ovdje.
Mnogo sam toga po prvi put ovo ljeto učinila i svaki dan se navodim na nove izazove.
Zbog toga se osjećam snažnijom i hrabrijom,nekako odvažnijom.
I ljeto nikad nije bilo istovremeno smireno i ludo,ne u ovoj mjeri.
Ne u svim ovim nijansama.
I knjige,knjige me obuzimaju,samo upijam i tonem u more i upijam i tonem u more.
Osjećam u kostima dolaze mi iznenađenja!
|