|
(ulomak iz romana u nastajanju)
Odjednom sam se trgnuo,ne znam koliko sam plovio i gdje sam bio,znam samo da sam se izgubio u njoj,buncao sam,pričao sam poluglasno,toga,toga se sjećam!
Mislio sam da sam poludio,i umalo sam si to i dopustio.Predao sam se vrtlogu koji me raznosio i udarao po oštricama emocija,jer do nje ne postoji laki put.
Ta me spoznaja zapravo ojačala,shvatio sam gdje sam pogriješio,sve što sam činio,činio sam bez razmišljanja,sumanuto,sa visoka,kao da sam njeno božanstvo i kao da ne postoji ijedna druga mogućnost,ona je moja,al nek joj ne padne na um da sam ja njen.Nek zna da mogu pripadati bilo kojoj,bilo kada,kada me volja.
I onda sam se durio,jer se povukla u svoju ljušturu,a zapravo je čitavo vrijeme bila na mom dlanu,ranjena,krhka i nježna,ali i hrabra.Hrabra jer mi se oduprijela olako predati i dati,samo zato što sam to zahtjevao.
Prisjećao sam se u ovoj tišini kojoj ne poznajem pravu vremensku duljinu našeg prvog susreta,njenih očiju punih iskrica,kao da su krijesnice u njima,kao da plešu i osvjetljavaju put,silno sam želio da su one takve zbog mene,već i u tom prvom,kratkom susretu.
Te oči više nisam mogao zaboraviti,i bio sam ljubomoran,ljubomoran na onoga koji je imao takvu moć,moć da joj zbog njega tako osjaje oči.
Tko je on dovraga,tko?!
|