|
U mom mi gradu, velikom gradu nitko nikada ne kaže : mila, a eto ovdje na otoku,
ovdje gdje sam pronašla svoj dom, ovdje ulazim bosa, raščupana i nasmiješena, i dobijem sve,
sve što je dovoljno da se bude istinski živ, i ne, ne bi mijenjala sve trgovačke centre,
za ovaj moj mali dućan u kojem mi svi znaju ime, u kojem zastanem na kasi, pa mi Linda ili Ivana kažu novosti,
i smijemo se, jer život je ovdje sporiji i tu napokon možeš vidjeti srž svega što je.
Srž prolaznosti.
Ah, tako je lijepo samo udisati more i borove i sada, sada kad su otišli svi gledati more kakvo je,
ono se isto tako mijenja, kad su turisti tu ono ih miluje i šarmira, a kad oni odu, kad ostanemo MI...
Nama, tek nama pokaže svoje dubine, svoju snagu, ali i zbog toga mi ga volimo, to naše MORE.
I to more, ne, nije za svih, jer moraš ga volit i kad je ludo, kad se protivi, kad te želi rastavit u stotine sitnih djelova,
e tad, tad, baš tad moraš ga volit najviše, kad luduje i kad te želi odbaciti ka da si suvišna stvar.
Ka da mu ne pripadaš.
Zato, zato još više moje je more.
I sve više mu pripadam, a sve manje osjećam to moje prvo bilo, taj moj grad i moju maternicu, jer
grad je postao truo, otrovan, gnjio...i žao mi je, žao...ja sam otišla i nepovratno sam vjerena s morem.
|