petak, 15.09.2017.

crna zlatnina


Namirisati ću te,iako ćeš hodati kilometrima dalje od mene,iako ćeš imati sasvim običan miris,nimalo upečatljiv za ostale,ali ja ću te pronaći,kao što ribari pronalaze svoje pošte,pa bacaju mreže i hvataju svoj ulov,ne,ti nisi moj ulov,ali si moje blago,moja hrana i moj smisao,ti si ona sreća,zadovoljstvo i spokoj koju nosi riba koja se daruje palubi kao život koji se žrtvuje za život.
Tako se i prava ljubav, žrtvuje za ljubav.Bez sumnji,bez straha,i bez borbe,ona jednostavno je,ona postoji,ona osvaja,ona se iskazuje.
Za tebe ću pisati pisma,pjesme,priče i za tebe ću pjevati,za tebe ću se razgolititi i darovati se.Za tebe ću biti ona koja jesam i kada pred sobom nisam,jer život je ovaj i u njemu smo što jesmo, i žudimo za čim nismo,grabimo za tim,kao što djeca grabe za pijeskom u pješčaniku.
Hvala ti,jer te vidim i jer mi nikad nisi izmaknuo,ti me strpljivo čekaš,kao što i ja tebe čekam,cvijet u cvijetu,sunce u suncu,mjesec u mjesecu.
Oprosti si,i meni,nama,to što se ne vidimo još...a onda,kada zablistaju oči,zatitra srce,ispruži se dlan,tada znati ćeš,ono što i ja znam da je sve što slijedi borba,opstanak,žudnja,želja i san,ali i toplina, strast,vjera i hrabrost, i jedan kraj, na kraju svih krajeva,kad i zlatnina pocrni i krene u mrak...


00:13 Komentari (4)




četvrtak, 07.09.2017.

jesi li ?

Jesi li ikada upoznao djevojčicu, onu velikih očiju, jesi li joj pružio ruku, obrisao oguljena koljena,
jesi li joj želio darovati sladoled, dlan ili tratinčicu, ili si htio biti grub?
Jesi li grub prema meni ?
Daniela je znala oduvijek, da postoji netko tko će dati dlan i time će obrisati sve ružno, jer će biti
iskren i svoj.
Oduvijek sam te sanjala prinče moj, nisi bio mršav, niti debeo, niti savršenih porporcija,
ti si uvijek bio dobar, topao, nježan i znao si sa mnom brojati zvijezde.
Znao si da te trebam da mi pomogneš dohvatiti zvijezdu koju pratim, i da će sa mnom život uvijek biti igra.
Znao si da ću biti topla, nježna, strastvena i čudna, znao si da ću dati sebe i da ću biti najbolja što znam biti.
Da ću ti svoje snove prostrti za doručak.
No ti si svejedno odlučio ne stići.
Nema veze, ja te i dalje pratim u svojim snovima i u svojim danima.
Ne možeš ne doći, ti neki, jedan koji postojiš.
Onaj koji će uhvatiti otkucaje moga srca.
I koji će sve školjke pretvoriti u krunu mojoj kosi.
I onaj koji će mi reći šuti, baš onda kada ću ja htjeti reći
koliko je ljubavi trebalo
da stigneš i da se otisneš od obala svojeg straha
da bi stigao u obećanu zemlju
topline
ne tijela
ne srca
ne duše
već prsta
moga
srca


02:38 Komentari (2)




uzaludan san

Ovo je ta noć, kao što nijedna nije noć, a sve su noći noći, i svi su poljupci poljupci.
Sve su žudnje žudnje, i nedostajanja nedostajanja.
Al tek jedna je suza suza, nad svim suzama.
U njoj se čisti tvoje srce, a u njoj se guši moja ljubav.
I tamo više nema koluta za spasavanje.
Nema doktora za oživljavanje.
Nema adrenalina za srce koje kuca
nula nula nula
minus minus minus
ništa ništa ništa
dno dno
dna
jednog
uzaludnog
sna




01:08 Komentari (0)




prst moga srca

Jesi li ikada upoznao djevojčicu, onu velikih očiju, jesi li joj pružio ruku, obrisao oguljena koljena,
jesi li joj želio darovati sladoled, dlan ili tratinčicu, ili si htio biti grub?
Jesi li grub prema meni ?
Daniela je znala oduvijek, da postoji netko tko će dati dlan i time će obrisati sve ružno, jer će biti
iskren i svoj.
Oduvijek sam te sanjala prinče moj, nisi bio mršav, niti debeo, niti savršenih porporcija,
ti si uvijek bio dobar, topao, nježan i znao si sa mnom brojati zvijezde.
Znao si da te trebam da mi pomogneš dohvatiti zvijezdu koju pratim, i da će sa mnom život uvijek biti igra.
Znao si da ću biti topla, nježna, strastvena i čudna, znao si da ću dati sebe i da ću biti najbolja što znam biti.
Da ću ti svoje snove prostrti za doručak.
No ti si svejedno odlučio ne stići.
Nema veze, ja te i dalje pratim u svojim snovima i u svojim danima.
Ne možeš ne doći, ti neki, jedan koji postojiš.
Onaj koji će uhvatiti otkucaje moga srca.
I koji će sve školjke pretvoriti u krunu mojoj kosi.
I onaj koji će mi reći šuti, baš onda kada ću ja htjeti reći
koliko je ljubavi trebalo
da stigneš i da se otisneš od obala svojeg straha
da bi stigao u obećanu zemlju
topline
ne tijela
ne srca
ne duše
već prsta
moga
srca


01:08 Komentari (0)




pali anđeo

More je nemirno, tamni se, drhtim, gledam u tu dubinu.
Šutim, kiša je stala.
Masline su stale s njihanjem.
Prisjećam se Daniele koja je maštala.
Pogledaj me...
Baloni su ovješeni o drvo, sunce je visoko na nebu, smiješim se.
Sve je nebitno ili je bitno onoliko koliko treba biti.
Žudjela sam za tim da me uhvatiš za ruku.
Da na tren budeš onaj koji ima plavu kosu poput moje, i da tvoje zelene oči budu
blještave uz moje modre i da rastemo novo MI.
Odmahnuo si rukom, nitko te nije dostojan, pa ni ja, tako si zacrtao, tako sam ja brisala gumicom,
ali ništa se od toga na kraju nije obrisalo, niti iscrtalo.
Šestar je nacrtao krivu kružnicu.
U toj kružnici si ti i netko drugi.
Ja sam izvan, i više nema brisanja, krug je dosegao savršenstvo.
Moje dijete i ja, ne rađamo se u tom krugu.
Zato sada spavam na trbuhu, da bi mi na leđa sletio anđeo, i da bi mi
prikovao krila, da bar poletim, samo da ti budem bliže,
kad me već ne ljubiš, kao djevicu, djevojku, ženu,
al da me sanjaš kao palog anđela, palog na tvoje krilo...


00:17 Komentari (0)




srijeda, 06.09.2017.

tko ?

Stigla je kiša, nisam je očekivala, upravo pada, ponoć je prošla.
Zarobljena sam u tami i prisjećam se dana.
U jednom tom danu saznala sam da će netko umrijeti, netko tek pet godina stariji od mene,
zadrhtala sam, pokušala pružiti utjehu, a opet znala sam koliko sam slaba bila primajući tuđu.
I opet na trenutak, preokret, okrećem list.
Šuti. Samo šuti.
POGLEDAJ ME...
Možda me više nećeš vidjeti, da li si spreman ne vidjeti me više ?!
Jesi li ?!
Pomolimo se.

Dan otkucava sadržaje, minutu po minutu, što si nudiš, što si daješ, za čim tragaš i za čime žudiš ?!
Piši si, ako već ne uzimaš.

Odmahnut ću rukom, jer u mene nemaš vjere.
Nemaš ni u sebe.
Koga ćemo kriviti, koga ?!


23:47 Komentari (0)




otočko javljanje



Ustala sam iz kreveta, izmaklnula plahtu, stala bosa na pločice, na tren sam zadrhtala, i krenula prema boravku, tu me čeka moj laptop, u mraku, mračniji, napamet sam ga otvorila, kliznuli su prsti i otvorili svijet koji me čeka. Ekran je zablistao i nasmiješila sam se, nasmiješila sam se onako kako se djeca nasmiješe slatkišima u izlogu dućana, toga više nema, znam, ali maštam o tome, i vidim to tako jasno, i proživljavam, to sam ja...o tome mogu pisati...a pisat ću sada o svemu što sam oduvijek željela.
Od kad pamtim sebe, od kad sam se smislila, znala sam sve o titranju, o voljenju i o postojanju.
Oduvijek sam znala koliko su jaki oni koji vole, i koliko su slabi oni koji se plaše istog.
Oduvijek sam znala voljeti ljude, i onda kada su odlazili i kada su se bojali pružiti mi ruku, tada sam ih voljela najviše.
Kao što i tebe volim, tebe koji si sada negdje tamo, pokriven u tami, i misliš o meni, na mene, i o nama, a nemaš hrabrosti
biti sve što bi mogao biti za sebe, i za nas.
Opraštam ti sve to, jer sam ja to, laka na opraštanju, velika u ljubavi i mala u zamjeranju.
I plovim zato sama na otoku, divnom otoku na koji sam stigla nošena svim patnjama i tugama.
Nakon toliko smrti i borbi s najbližima, i već toliko pokidanih jedara, ali rekla sam da novom danu, i krpala jedro po jedro,
jer znala sam da sam živa i da me voli život, a drugo je manje bitno...sebe sam smislila ja...sebe sam smislila ja...
I onda tako lako pužem na koljenima, i tako lako vidam rane, tako lako pijem otrov, i tako lako guram ruke u vatru...
Tu sam se rodila.


23:46 Komentari (0)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>