|
...bistro podne se naslanja na otvorene prozore, toplina je zavladala betonom, koračam bosa, zastanem na tren, udahnem duboko, ovo će jednom biti prošlost...uzimam lijenost pod ruku i protresem je malo, ne, danas nećemo stanovati zajedno...
1.
Kad govorim, govorim iz neke svoje dubine, iz polja slasti i njege, tamo gdje se pronalazi prva i posljednja iskra moga svepostojanja...kada ti se trudim dati, ja to sebi dajem, jer u ovom ogledalu od susreta mi smo samo sebe vidjeli...u odrazu se pronaslo svenista koje se smijesi na platnu ljetne zrake sunca...ne cuvam se, beskrajno se dajem u beskraj davanja, da bih i opet i opet i opet pronasla sebehtjenje i tako da bih bila jedan cisti, istinski odraz ljubavi...
2.
U mome svijetu tvoji su jedini tragovi raspadnute cestice koze, nosi ih more, vjetar, zrak i moja kosa, sve se to ispreplelo u pletenicu slobode, neki bi potonuli, sklupcali se na onokraj tame, plakali bi u dlanove nagrizene strahom, zasto bi se dogodio kraj, ako ruke mogu grliti..i opet nasloni se sunce, dotakne mi rame, smijemo se nevidljivom tebi, sve se penje u visine smisla, glad je namirena, srce je oslikano, oci su obojane, i kao da su i male barke zivlje no prije, jer dogodilo se zaceto medu zvijezdama, dva kratka udaha i izdaha, mali ples kometa, puni mjesec i zazidana tajna...u dva koraka spljosteno je cudno letenje, ta dva, tri, pet, deset treptaja tvoje iskre...mala krijesnica koja je pobjegla u sumu...i tamo negdje, daleko kruna je sumskoj vili koja plese na neku novu melodiju, satkanu od ritma srca...i jesi, jesi, jesi opet ti.
3.
Uvijek sam najbolje pisala sebi, bas onda kada bih pronasla novi zanos, novu planinu, nove ponore, bas onda kad bi me uzdrmale smjelije oci, kada bi me usmjerio odlucniji prst, i ja bih opet saputala s rijecima, kako bih sacuvala blizenje duse o dusu...korak o korak, smijeh o smijeh, dah o dah kada bi se lomili na paleti od truda koji se jos nije stigao sasvim dobro snaci, jer je sramezljiv poput prvasica na prvi skolski dan, jos je sve nevino i nepoznato, jos je sve skrito pod kapcima, jos je sve sneno i sanjivo, toplo poput jutarnjeg jastuka...tada bih najbolje vidjela sebe jer tada bih bila cista i od sebe i od drugih, jer bih bila umivena u ljubavi.
4.
Necu ti reci ispovjedne tajne, ti bi ih vjesao poput cistog rublja na konop svoga shvacanja, pogledao bi me njezno s malo sucuti, tako nas gledaju ljudi koji nas ne mogu pronaci, promatraju nas samo kao sto se promatra ribica u plicaku, zamahnes rukom i ne mozes ju uhvatiti, kao da je privid, a na trenutak zabljesnula je poput dijamanta...sutjet cu radije, tako ces me vidjeti onakvom kakvu me zelis znati, pruzit cu ti svoj oblak, ne stisni ga jako...biti cu morska trava, nju se uvijek lako dohvati, iscupa je se s morskog tla, i ona pobjedonosno opusti svoje tijelo o hrabru ruku ronioca koji je tek na tren pomislio kako ce od nje naciniti ekscentricni buket, koji eto nitko, nigdje nema...i vidio je na tren taj nedosanjani san, komadic rastrgane maste kako se nijemo izlezava na realnosti od kopna...nekad pusti da traje tamo negdje skriveno...pustit cu i ja sebe, malu tamnu morsku travu da me nosi more mora...tamo cu pronaci i nekog pravog tebe.
|