utorak, 21.09.2010.

Nije ili je ?!






Ponekad me probude talijanosi, to je je silna čežnja,
naučila sam ih razumijeti u Umagu, volim kad brzo pričaju, podsjećaju me na bujicu koja nosi sve što se nađe na ulici, volim i kad vjetar podigne prašinu i najavi ljetnu oluju, zapravo neopisivo ludo je kad uključiš radio stanicu i kad čuješ taj brz i sočan jezik, pa okreneš tv program, isto, s vremenom se navikneš da ti upadaju u kanale, čuješ svoj materinji jezik i odjednom neki nizak, tamnoputi voditelj najavljuje baš neophodne madrace za tvoja leđa, ali sve to skupa zvučio kao da je to najvažnija vijest na svijetu, i prasnem u smijeh, toliko jako da me boli trbuh...
Upravo me lupila činjenica da sam noćas sanjala Terezu Kesoviju u svom kvartu, uporno mi je pokušavala uvaljat svoj telefonski broj, ali moji baloni ispunjeni helijem, strašno su zarezivali moje ruke, jako me boljelo, samo sam bježala doma, hah i neki ljudi su me progonili da mi maznu mobitel, ali moš mi stavit soli na rep. Nema curenja informacija.
No jedno je sigurno, previše jednostavno složenih rečenica za moj plavi mozak, jutro je još...
Odoh klopati pohane sunčanice.
Ako me nema i nakon tjedan dana, to nisu bile sunčanice, zapravo.



13:46 Komentari (5)

<< Arhiva >>