Danielaland : Svevremenski let

Kesteni još nisu stigli, ali magle su stigle, hladnoæa i tajanstvenost.
Jesen je mistièna, neoèekivano nas poèinje dirati svojim dugaèkim prozirnim prstima, priprema nam susret s pokrivaèima, da bi stigla zima, kad se sve sprema za bujanje, ali nježno, polako, strpljivo.
Volim godišnja doba, njihove iluzije, da razblaže naš vlastiti životni ciklus.
Jer, da u naše životno proljeæe smo beba, u ljeto adolescenti, u jesen zreli ljudi, a zimi, e zimi smo starci...
Na to nas podsjeæaju godišnja doba, pripremaju nas za naš slijed, koji je tu i zato treba iskoristiti svaki trenutak.
Ne uvijek èekati sutra.
Kasnije, jednom, ionako ništa zemaljsko neæe biti bitno.

Svaki dan otkriti nešto novo, nešto drugaèije, nešto što æe nam pružiti užitak. Tada uistinu ima smisla ovaj život na zemlji.
Znanje je moæ, moæ razvitka duha, u tom je ljepota.
I zato i kad je najteže, kad otvorim oèi pomislim što me sve èeka na ovom svijetu, što sve mogu otkriti, vidjeti, opipati prstima.
Nema smisla stalno jadikovati, kukati, ne ja to ne mogu, ili drugi su krivi za to, znam stotinu prièa ljudi koji su se rodili u silnoj bijedi, da bi na kraju postali bogati, jer su imali samo jedan cilj pred sobom, pobjediti, izvuèi se iz siromaštva, imali su viziju, san, cilj.
Malo je onih koji imaju jasan cilj u svojoj glavi, prepreke su tada samo stepenice koje vode k konaènom uspjehu.
Poteškoæe su samo kiša, ali sigurno æe iz ormara izvuæi kišobran.
Da, istina je da nije uvijek lako, ali nije se bilo lako ni roditi, izaæi iz maternice, udahnuti zrak, zašto onda oèekujemo da æe nam sve nekako biti servirano, ne, naravno da neæe, najveæu sreæu osjetimo tek onda kad shvatimo da smo nešto dobili unatoè silnim preprekama, ali vlastitim trudom, željom, vjerom ?!

Svi imamo neku konstantu u životu koje se držimo, èak i najsnažnije liènosti; kako sam nauèila da su ljudi prolazni, nažalost nepouzdani najèešæe, konstanta je literatura, naravno prva i jedina konstatna u mom životu, sam sama sebi, volim što mogu raèunati na to da æu uvijek odigrati najbolje što mogu.
Mnogo sam se puta dovela u riziène situacije, skoro sam sigurna da volim adrenalin i krajnosti.
Kad zbrojim i oduzmem sve, shvaæam da me obièan život ne zanima,
tako je bilo oduvijek, èinjenica je da sami odreðujemo svoju buduænost,
šteta što veæinu brine, što æe drugi reæi, inaèe, vjerujem da bismo imali mnogo šarolikiju svakodnevnicu i da bismo bili sretniji.
Novac je dobar za prehranjivanje i neke luksuze, ali zbilja ne može kupiti karakter, zadovoljstvo, talent. Pa sad vi odluèite, biti ukalupljeni ili razbijati kalupe. Nema baš neke druge opcije, nitko ne voli neodluène.
Njima se samo uvijek može manipulirati.

Ljeto je imalo svoj preduvod, Vesna se udala, u bijelom, crkva, sve ono o èem je nekad sanjala, u taj se san uklapalo da joj budem kuma, i ostvarilo se, bila sam i ponosna i radosna i pomalo zbunjena, jedna era se definitivno zatvorila, u principu sve su se moje frendice udale, osim mene.
E sad, kakav je osjeæaj biti zadnja, neobièno lud osjeæaj, kao kad sjediš u zadnjoj klupi, i jedino tebe trebaju ispitati matematiku, ali sad æe zvoniti,
pa se smiješ, e jesam vas sve, ha ha ha...
Ne znam da li tu netko gubi, da li netko dobiva, meni je to lijepo i dobro, kad imaš neku osobu s kojom želiš biti u braku, ogrnut nekim graðanskim normama, ne smatram to lošim, zapravo to je izbor koji ljudi imaju,
ne bježim od tog izbora, ali ga nit ne preferiram, to se jednostavno dogodi ili ne, ali živciraju s forsiranjem toga.
Ne volim silu, prisilu, nametanje, sve treba biti potpuno slobodno, svaki naš korak na ovoj planeti, e sad, koliko ljudi znaju cijeniti tu slobodu, izboriti se za nju, to je veæ neka sasvim druga prièa.
Volim sretne ljude i volim vidjeti sjaj u neèijim oèima, malo me stegne oko srca kad vidim da neki moji prijatelji glume da to imaju, a zapravo su nesretni.
No svi imamo svoje izbore. Samo svoje.
Trebalo mi je neko vrijeme, da se prihvatim u potpunosti, sa svim svojim naèelima, koja se dosta razlikuju od drugih, ali što sam starija, shvaæam da je sve zapravo puno lakše, drago mi je što æu uskoro 27, i što nemam 17 i što me ne èekaju svi oni veliki koraci, sad veæ znam što želim, kako to dobiti, i znam tko sam, lijepo je bilo imati 17, ali sva ona zbrka u glavi, o ne, ne hvala, ne želim biti vjeèno mlada, ne želim imat lice poput voštane figure, želim ovaj život ovakav kakav je, s nesavršenostima.
I to je prošlo, vjenèanje, slavlje, ljetovanje, pa moj bijeg od svih koje poznajem, odmaranje, i pražnjenje, jer svih ovih godina nakupilo se toliko toga što je trebalo nekako preobraziti u nešto što æe me voditi naprijed.
Drago mi je što u svim situacijama, imam svoje naprijed.


p.s.

I ne, sreæom nije bilo bacanja buketa i hvatanja istog...

pst !


( ljubav )

E da se može, što se ne može, a kažu da je sve moguæe, ako vjeruješ srcem.
Ali tko još danas vjeruje srcem ?
Tko æe mu se prepustiti do kraja ?
Ja ?
Ti ?

( eto, baš smo se lijepo nasmijali...
a sad je vrijeme za san, treba se uozbiljiti,
okrenuti se realnom životu, èvrsto stajati nogama na zemlji,
a i meni svašta padne napamet,
u doba androida )

Švrljala sam danas po bakinom stanu, nekako nakon njene smrti, stan je ostao netaknut, prešutno se zna da jedina osoba koja æe razvrstavati stvari, neke darovati, neke baciti da sam to ja.
Imala sam posebnu vezu s djedom i bakom, bili su mi kao roditelji, zapravo djed mi je bio i mama i tata i djed, èuvao me od 6 mj starosti, kad se mama vratila raditi. Svi su bili u radnom odnosu osim njega, pa sam preskoèila vrtiæ, umjesto vrtiæa imala sam svoje carstvo, uèio me crtati karikature, igrati šnaps, kuhati, hvatati ptice, graditi drvene kuæe i još mnogo toga, a danas kad sam pronašla jednu limenu kutiju, nasmijala sam se, sva su se sjeæanja vratila.
U toj je limenoj kutiji nekad bio èips, djed mi ga je kupio kad je išao u Maðarsku.
Sjeæam se jesenskih predveèerja, smjestili bismo se u spavaæu sobu u veliki krevet, ispred tv-a, i grickali taj èips i gledali tv program.

Djed me obožavao, bila sam njegova princeza, a on, on je imao maštu i bezgraèno strpljenje, kojim je mogao ukrotiti moj neukrotiv duh, uvijek je znao rijeèima smiriti moje nemire, bio je poput èarobnjaka Merlina, od njega sam naslijedila i beskrajno modre oèi, i karakter, i ljubav prema glazbi, kazalištu.
Da on je bio pravi èovjek, još uvijek je to kroz mene.

Nedostaje mi to, da sam mala patuljèica, i da ponekad zaspim, izmeðu bake i djeda, djedova prugasta pidžama, bakina bijela, duga spavaæica, i ja u sredini, ko u peæini, grijali su mi ruke, prièali prièe pred san, svi troje smo se nadovezivali, moja pitanja, njihovi odgovori, i onda dubok san, beskrajan san, san koji hrani duh, a onda se ranim jutrom oglašavao savršen glas spikera, koji je najavljivao jutarnje vijesti, obožavala sam u polusnu slušati radio, prvi program hrvatskog radija, uvijek mi ostaje taj zvuk, i 20 godina kasnije, kad više nema ni djeda ni bake.
Sad je u to doba književna emisija, i ponekad èujem svoje ime i prezime, tad zadrhtim naglo, pomislim kako bi oni bili ponosni, da su sada ovdje.
I nekako više ništa nije onako crno, niti nemoguæe, nekako više ne marim što su ljudi zlobni i što se pretvaraju da su ono što nisu, jer na kraju krajeva znam tko sam, ona ista Daniela, koja je skakutala po krevetu djeda i bake, i koja je znala da æe jednog dana ostvariti snove, i oni su znali, sad to shvaæam, sad mi je to jasno.
Znali su! Vjerovali su u mene!

U to sam ime odluèila saèuvati bakine tanjure i èajnik i neke sitnice.
I njenu pregaèu, djedovu pidžamu i sivu vestu.
Neka ih tu, neka, život ne èine stvari, ali ljudi okarakteriziraju stvari, ostave na stvarima svoje tragove, stvari kao da govore, to su bili oni, to si bila ti, pa dignem glavu visoko, ponosno, pogledam prema nebu i namignem.
I ja vjerujem u vas. Znamo kao da odgovaraju oni odozgo, èujem u svom srcu. Baš je topla ova jesen, a ja puna ljubavi.

Ponekad me probude talijanosi, to je je silna èežnja,
nauèila sam ih razumijeti u Umagu, volim kad brzo prièaju, podsjeæaju me na bujicu koja nosi sve što se naðe na ulici, volim i kad vjetar podigne prašinu i najavi ljetnu oluju, zapravo neopisivo ludo je kad ukljuèiš radio stanicu i kad èuješ taj brz i soèan jezik, pa okreneš tv program, isto, s vremenom se navikneš da ti upadaju u kanale, èuješ svoj materinji jezik i odjednom neki nizak, tamnoputi voditelj najavljuje baš neophodne madrace za tvoja leða, ali sve to skupa zvuèio kao da je to najvažnija vijest na svijetu, i prasnem u smijeh, toliko jako da me boli trbuh...
Upravo me lupila èinjenica da sam noæas sanjala Terezu Kesoviju u svom kvartu, uporno mi je pokušavala uvaljat svoj telefonski broj, ali moji baloni ispunjeni helijem, strašno su zarezivali moje ruke, jako me boljelo, samo sam bježala doma, hah i neki ljudi su me progonili da mi maznu mobitel, ali moš mi stavit soli na rep. Nema curenja informacija.
No jedno je sigurno, previše jednostavno složenih reèenica za moj plavi mozak, jutro je još...
Odoh klopati pohane sunèanice.
Ako me nema i nakon tjedan dana, to nisu bile sunèanice, zapravo.

Probudilo se sunce. ( U fazama je. )
Kaotièna noæ, sanjam likove romana, Ilirku sam izvela na pravi put iz nekog užasnog malog seoceta, gdje nije mogla ništa kupiti, bedasta, ko da na selu postoje bankomati, dobro da nije pokušala gurnuti visa karticu kravici u usta.
Inaèe volim sela, otoke, sve gdje se civilizacija tek približava.
Hah! Možda i u mom obliku, jer uvijek furam laptop i mobitel.
Nije li to vrsta nasilništva ?!

Tko živ, tko manje živ, ustati se iz kreveta mora i pokušati se ne smrznuti.
Još uvijek mi vrijeme dopušta da se skoro svaki dan rolam i trèim ko da sam na tripu, hiperaktiva se vratila, iako više nisam velièine vrtnog patuljka,
i dalje imam taj vražji ( meni drag ) poremeæaj.
Ma ko da je bitno zapravo.
Idemo, ponedjeljak je, ( svi znamo kako ne pamtim dane, zapravo ) a ja još u pidžami, dobro je, jako je dobro biti ja.
( ponekad )

( strpljenje )

Od juèer stalno slušam Du, dosta da se pogledamo.
Baš je ljetna, razbija ovu divnu kišu, pa mi se èini da je nekako toplije no što zapravo je, mislim nakon što se izvuèem iz kreveta poput miša iz svoje rupe.
Subote mi nisu omiljene, vikendi opæenito, jer nema pokreta, nema života koji kola žilama kucavicama grada. Hmmm.
Zapravo subota je za kuhanje i tv.
Ove sam godine prvi put u svom životu napravila homemade ajvar.
To je zbilja jedna sasvim nova dimenzija mene kao žene. I sviða mi se.
Nije lako živjeti meðu frendicama koje su mame, žene, obiteljski tipovi.
Hoæeš, neæeš nešto od njihovih novih navika se prikelji i ne pušta.
No dobro, sve æe se to izmijeniti, kad spakiram kofere.
Samo mijena stalna jest.

Nebitno je što kažu.
Recepti ne donose uvijek iste rezultate, ovisi i o struji, vjetru, i milijardu drugih startnih pozicija. Valjda.
Veæ dugo šutim, u nekom sam svom svijetu, tajnom.
Znam da bi moj svijet razorio toliko lažnih šarenih titraja, kièa smještenih na lica oko mene, pa o svemu raspravljam sa sobom, dok šeæem, dok radim, dok živim.
A opet što je to življenje ?!
Nije li to bijedni pokušaj realiziranja neke privatne bajke, u kojoj ne postoje prevare, obmane, nemoguænosti ?!
Bajke u kojoj nema lošeg zadaha, prištiæa na licu, ili koje urasle dlaèice na strateškom mjestu ?!
Bajke gdje se dvoje zaljubi na prvi pogled, gdje nema prepreka, gdje je uvijek sretan kraj ?!
Brak, prsten na ruci, vjernost, ljubav, silna blagost i trajnost ?!
Što ako tog za mene nema?!
Što ako me ne vara ovaj osjeæaj koji tako dugo raste u meni ?!
Tada æu valjda znati živjeti s tim, kad me to obujmi i protrese.
Zasad æu živjeti ovu svoju nemoguæu bajku, koja može samo ovako;
Neimenovano!

Opet me ranom zorom probudio bend koji tek pokušava stat na noge,
sve klinci po 15-16 godina u njemu, bend egzistira veæ par godina,
i doseg im je eto iživcirati cijeli kvart i uglavnom im uspjeva.
Inaèe sam za razvijanje talenta, al kad to ukljuèuje ranojutarnje probe, poželim da taj svoj talent jako, jako dobro èuvaju od javnosti.
Inaèe sam dobro, sasvim dobro, kao sad, sjedim u pidžami i smijem se,
ima ljudi koji ti obojaju dane, o ima. Ima i ljubavi.
To s ljubavi, to je prava stvar, al zbilja prava stvar, i isplati se probati, najbolje se uhvati na ranjeno srce, obloži ga, pa kreneš negdje.
U nigdjezemsku il barem do supermarketa, al kreneš, pa ti i kolaèi ispadnu super, i peèena patka i svašta nešto još.
Izmigoljiš se iz ralja tame i postaneš svjetlo, zapravo lapma, i gdje god stigneš, svi te uoèe, iako to i ne želiš.
Kažem Vam, lampa, prava pravcata lampa, postaneš.