Danielaland : Svevremenski let

Švrljala sam danas po bakinom stanu, nekako nakon njene smrti, stan je ostao netaknut, prešutno se zna da jedina osoba koja æe razvrstavati stvari, neke darovati, neke baciti da sam to ja.
Imala sam posebnu vezu s djedom i bakom, bili su mi kao roditelji, zapravo djed mi je bio i mama i tata i djed, èuvao me od 6 mj starosti, kad se mama vratila raditi. Svi su bili u radnom odnosu osim njega, pa sam preskoèila vrtiæ, umjesto vrtiæa imala sam svoje carstvo, uèio me crtati karikature, igrati šnaps, kuhati, hvatati ptice, graditi drvene kuæe i još mnogo toga, a danas kad sam pronašla jednu limenu kutiju, nasmijala sam se, sva su se sjeæanja vratila.
U toj je limenoj kutiji nekad bio èips, djed mi ga je kupio kad je išao u Maðarsku.
Sjeæam se jesenskih predveèerja, smjestili bismo se u spavaæu sobu u veliki krevet, ispred tv-a, i grickali taj èips i gledali tv program.

Djed me obožavao, bila sam njegova princeza, a on, on je imao maštu i bezgraèno strpljenje, kojim je mogao ukrotiti moj neukrotiv duh, uvijek je znao rijeèima smiriti moje nemire, bio je poput èarobnjaka Merlina, od njega sam naslijedila i beskrajno modre oèi, i karakter, i ljubav prema glazbi, kazalištu.
Da on je bio pravi èovjek, još uvijek je to kroz mene.

Nedostaje mi to, da sam mala patuljèica, i da ponekad zaspim, izmeðu bake i djeda, djedova prugasta pidžama, bakina bijela, duga spavaæica, i ja u sredini, ko u peæini, grijali su mi ruke, prièali prièe pred san, svi troje smo se nadovezivali, moja pitanja, njihovi odgovori, i onda dubok san, beskrajan san, san koji hrani duh, a onda se ranim jutrom oglašavao savršen glas spikera, koji je najavljivao jutarnje vijesti, obožavala sam u polusnu slušati radio, prvi program hrvatskog radija, uvijek mi ostaje taj zvuk, i 20 godina kasnije, kad više nema ni djeda ni bake.
Sad je u to doba književna emisija, i ponekad èujem svoje ime i prezime, tad zadrhtim naglo, pomislim kako bi oni bili ponosni, da su sada ovdje.
I nekako više ništa nije onako crno, niti nemoguæe, nekako više ne marim što su ljudi zlobni i što se pretvaraju da su ono što nisu, jer na kraju krajeva znam tko sam, ona ista Daniela, koja je skakutala po krevetu djeda i bake, i koja je znala da æe jednog dana ostvariti snove, i oni su znali, sad to shvaæam, sad mi je to jasno.
Znali su! Vjerovali su u mene!

U to sam ime odluèila saèuvati bakine tanjure i èajnik i neke sitnice.
I njenu pregaèu, djedovu pidžamu i sivu vestu.
Neka ih tu, neka, život ne èine stvari, ali ljudi okarakteriziraju stvari, ostave na stvarima svoje tragove, stvari kao da govore, to su bili oni, to si bila ti, pa dignem glavu visoko, ponosno, pogledam prema nebu i namignem.
I ja vjerujem u vas. Znamo kao da odgovaraju oni odozgo, èujem u svom srcu. Baš je topla ova jesen, a ja puna ljubavi.