|
Najteže je odlučiti, kad nešto odlučim onda se svaki postupak sam ufura u to nešto prema cilju, u akciju il štogod.
Nestati iz neke fiktivne zajednice, odmaknuti se od ljudi, pronaći neke skrivene želje, iznijeti ih na površinu i napokon život učiniti boljim.
Jer, ruku na srce, najsmiješnije je kad ti netko kaže, nema šanse da ti se to dogodi, ostvari il štogod, da, vrajt?!
Činjenično stanje je da sam si uvijek znala ostvariti snove, i da zbog tog mogu biti sretna, a da je oko nas svih, velika hrpa slomljenih ljudi, koji se ne znaju, ne žele, ili ne mogu srediti i u glavi zavrtit film, ja to mogu, ja sam...Znate kak to već ide ?!
U vremenima kad svi žele isfurat neku tešku filozofiju, kad briju na intelektualne šprehe, ja postajem opet dijete, i gradim kule od pijeska.
Meni je zabavno i dobro se osjećam. I volim. I ne marim što, tko, zašto ?!
Trebale su mi godine, dok nisam naučila da nema smisla s ljudima biti dobar, drag, blag, ljubazan, štoviše treba biti štur, dakako mislim s velikim brojem ljudi, oni rijetki ionako pronađu put do naše stvarnosti.
S tim ljudima se može brojati balone na nebu, raspravljati o kvantnoj fizici i zatim se rukovati do tko zna kada ili nikada.
Da, zapravo uopće nije teško biti čovjek, samo ako?!
Sretno Vam u tome. ( odnosi se na mališe...)
|