Danielaland : Svevremenski let

Bježanje od kiše, na to se svodi ovaj zadnji kolovoški dan,
svakog jutra osjetim tvoju toplinu na mom jastuku,
brodovi prolaze, valovi se penju na vrh prstiju, zapljusnu naše usnice,
ostave nas tako dirnute, da negdje krenemo.
Ni svemir ne zna što bi nam rekao, pritajim se dok se moli.
U ovom krajoliku kad postanem ranjiva, svaki je hod spreman na potonuæe, tad zaklopim oèi, vidim sve je u redu, ispod srca nema straha, ti to znaš, zato si se tamo i smjestio, da ga cijelog držiš na dlanu, èuvaš, obgrljeno je tobom. Mogla bih ti dati ime Èvrst. Time bih te sakrila od svih. I od tebe samog bih te sakrila. Takav bi bio samo moj.
Uostalom kako god okrenem stranicu papira Ti pobjeðuješ moju paniku. Nemoguæe je izgubiti te. Poznajem sve kroz što se raðaš, jer to sam ja.

Puše jugo, to èovjeka odmah rastvori, poput poteza otvaraèem po konzervi nekog bljutavog jela, koje smo skinuli s police.
Kad me ovdje netko upita koliko imam godina, ovdje ne moram reæi,
ovdje me nitko ne poznaje, ovdje se uvlaèim u pore svijeta, ponosno dignem glavu visoko, shvatim više me nikad neæe nazvati djevojèice, to mi nedostaje, zbilja nedostaje, debelo sam zagazila u život, a još mi se vrzma glavom da ljubav pobjeðuje, da ona pronaðe put, i kad ste na dva kraja ove države.
E da. Pa nastavljam koraèati, a stojim pred tvojim vratima i èekam da otvoriš.
Da otvoriš bez ikakvih pitanja.

Najteže je odluèiti, kad nešto odluèim onda se svaki postupak sam ufura u to nešto prema cilju, u akciju il štogod.
Nestati iz neke fiktivne zajednice, odmaknuti se od ljudi, pronaæi neke skrivene želje, iznijeti ih na površinu i napokon život uèiniti boljim.
Jer, ruku na srce, najsmiješnije je kad ti netko kaže, nema šanse da ti se to dogodi, ostvari il štogod, da, vrajt?!
Èinjenièno stanje je da sam si uvijek znala ostvariti snove, i da zbog tog mogu biti sretna, a da je oko nas svih, velika hrpa slomljenih ljudi, koji se ne znaju, ne žele, ili ne mogu srediti i u glavi zavrtit film, ja to mogu, ja sam...Znate kak to veæ ide ?!
U vremenima kad svi žele isfurat neku tešku filozofiju, kad briju na intelektualne šprehe, ja postajem opet dijete, i gradim kule od pijeska.
Meni je zabavno i dobro se osjeæam. I volim. I ne marim što, tko, zašto ?!
Trebale su mi godine, dok nisam nauèila da nema smisla s ljudima biti dobar, drag, blag, ljubazan, štoviše treba biti štur, dakako mislim s velikim brojem ljudi, oni rijetki ionako pronaðu put do naše stvarnosti.
S tim ljudima se može brojati balone na nebu, raspravljati o kvantnoj fizici i zatim se rukovati do tko zna kada ili nikada.
Da, zapravo uopæe nije teško biti èovjek, samo ako?!
Sretno Vam u tome. ( odnosi se na mališe...)

Ne znam gdje sam sve komotna, tijelo je uvijek svugdje, kopno, more ali duša, ona se predala u neèiji oblik, u neèijim se oèima nazire, u neèijoj duši živi.
Tamo je dušin dom.
On je moje zeleno. Ja njegovo modro.
To se ne može niti zamisliti. Samo biti.

Zeleno i Modro.
Isprepleteno.
Kad se okrenem iza sebe, nièeg nema, sve je izblijedilo, kao da prošlost nikad nije bila tu, može li se živjeti bez nje ?!
Da li sam zapravo postojala prije no što si ti došao?!
Nisi li me ti izrodio iz mene same?!
Najbolju verziju mene?!
Nauèila sam biti duga, to je nedostajalo mojim sjetnim oèima.

( Ponekad se mora iæi zahtjevnijim stazama, ide se do kraja, riskira se, život nije proba, on je uvijek ispoèetka izvedba koja se ne može prepraviti, prekrojiti, izaðeš nespreman na scenu, i improviziraš, slušaš srce...s tobom slušam srce, zapamti...)