|
Napomena : svaka sličnost s stvarnim ljudima i stvarnim situacijama, uistinu je slučajna i nenamjerna !!!
( čista fikcija, ako pojedinci nisu sigurni u značenje, pokušajte googlat )
Kad mi je prišao, svojim drhtavim rukama, znala sam što će, predosjetila
sam, nije imao što reći, objasniti, kroz niz običnih, jestivih rečenica, koje su doduše bez pravog mirisa i okusa, ali od njega bih podnijela i mnogo bljutavije, otrovne niti, i pristala sam na to, da šutim, da kimam glavom i da razumijem, iako sam znala od početka, no morala sam dopustiti da mi pokuša jasno i odlučno objasniti kako mora krenuti svojim putem, kako nije siguran ima li smisla, i ono najočitije, kako je uvjeren da je to samo šala, ili moj hir, ili kako me želi zaštititi od samog sebe.
(Istina je da on štiti sebe od mene, svoje srce od zadnjeg orgazma, svoje
ruke od naplate svih pogrešno ljubljenih.)
- Ti si još mlada, sutra ćeš možda poželjeti nekog drugog, i što ću onda?!
(- Što ćeš, zbilja?! - razmišljala sam, ali ne sutra, već ovoga trena, a silom
svojih dvojbi?! - Malen je dječak dok priča, gle ga, sav se smežurao, ali
i razigrao, ima oči velike poput pikula, vidim venama mu ne kola krv, već jureći automobili s kojima se igrao... vidim, neće mi priznati, i ja sam svojevrsna igračka, neće to priznati niti sebi...)
Sati ponavljanja, pa dani, pa možda i mjeseci, ali on je tu, ali on zapravo
nigdje ne ide, on stoji na mjestu. (- No čemu sam ja još uvijek ovdje - ponekad se pitam, sva sklupčana u grč, poput djevojčice koju netko stariji
podučava pravilnom držanju?!)
Sav je natopljen obzirom. Zašto se smijem, kad on još uvijek nije spreman zakoračiti dalje od obrane, ni on, ni ja nismo sigurni koga on to zapravo brani, brani li svoju slobodu svojom neslobodom?!
Ne mogu mu objasniti da godine nisu ono što bi nas ikada moglo unazaditi,
razdvojiti, već je to on, njegova srž.
- Voliš li me jer me trebaš, ili me trebaš jer me voliš?!
Preskočio je pitanje, uložio je veto, u svakom slučaju nisam očekivala odgovor. Odgovor znam.
Treba me jer me voli, ali se ne usudi iscijediti samog sebe do kraja, jer
mogla bi to biti zadnja, velika, iskrena ljubav, a kasnije, zar postoji
kasnije, bilo što osim konačnog odlaska?! ... ovako ćemo čekati oboje, i on i ja, prizivat ćemo tu ljubav, nas, u sumaglici.
Buditi se, jer eto tamo, iza ugla, postoji mogućnost zbog koje možemo
drhtati u noćnim satima, i čeznuti, sanjariti, dovesti se do... Do čega se sve možemo dovesti, odvojeni jedno od drugoga ?!
- Dođi!- a praviti se da se ne dozivamo, jer što ako pokret ruke zadrhti, ako
osjeti moj miris godina, što ako ugleda svu tu moju kožu, da, ja sam ovo što jesam.
- Ona je dijete, djeca su tako vragolasta, zaigrana, neodlučna, pred njima je čitav život, ona se poigravaju, ne poigrava li se sa mnom, hoće li to moći, a da ja to ne prepoznam, ispast ću budala, jesam li ja budala?!
- U što se to upuštam, u što, zašto ?!
Znam da neće reći ostani, trebam te, neće imati snage, svejedno ću ostati pored njega, pravit ću se da ne vidim koliko se bori sa samim sobom, neću ga pitati ništa, pravit ću se da ljubav nije rizik, a eto, riskiram već i u ovom trenutku dok se ulijevam u njegove oči, osjeća on to, znam da osjeća, ali neće se odati, možda samo malo, na trenutak, uhvati moju ruku, udahne miris moje kose, zašto mu je to dovoljno?!
Ostat ću tu, čekati, možda ipak pokaže spremnost, samo da me odvede, želim biti sigurna, samo da me zagrli, da me sakrije negdje, bilo gdje, u tamu, u podnicu, između polica u ormaru, samo da otpuhne prokleto vrijeme, jer ono je u nama, u njemu i meni je to vrijeme, naše vrijeme, naše kapljice raja, što klize niz papir da bi ostavile trag, i njegove
riječi ga mole, ne vidi, a one ga tako snažno mole, ma vidi on ali se
brani, odguruje misli, svaka nalakćena na rub privlači ga rukama kao da će mu šapnuti idi, usudi se, pokaži joj, daj joj sve, cijelog sebe, daj joj, samo joj već jednom daj!
Pravimo se da se ne poznajemo, njegove riječi i ja, ne ovako dobro,
ne ovako iskonski, to bi ga uplašilo, čupao bi kosu i vikao bi, vi ste u savezu, ne podnosim to!!!
I otišao bi od nas, iščeznuo u svoj nemir.
Ljubav nije ništa osim slobode, u njoj ga želim vidjeti, osjetiti, sakriti se od bilo koje osude, predati se bez da me povrijedi, vrijeđa me samo što osjećam da bježi od mene, a voli me, voli, voli, to je bol, dublja od stopala izgriženih dijabetesom, izludjet ću ovako mirna, samo promatrajući ga, jedan pogrešan korak, slučajna zamolba, otići će, znam da hoće, ni sam još ne zna ukrotiti ego, hrani ga lažima, nećeš biti dorastao ovom zadatku,
ne sad, kad bi se trebao pokriti preko glave i čekati, što, molim, što čekati?!
- Smrt! Smrt čekati...
Nije me strah, ni njegove mržnje, ni njegove oholosti, njegovih potreba,
bolesti, mene je strah njegove ljubavi koja me nosi do sunca i u zadnjem trzaju slama mi krila.
|
