|
1
Sastajemo se bez vremenskih zabilješki, nebitno je kada će doći,
hoće li ikad više doći, hoću li doći.
Kava je vruća, mamurna sam od ljudi, od svakog susreta s danas.
Ne govorim mu. Pamtim.
Vrijeme protječe, promatram ga dok govori, dodiruje me glasom,
poznaje me takvu. Poznaje me dok sam samo ja. Nema uljepšavanja.
Ne ljubi me, ne dodiruje mi ruku.
Prisniji smo od kad nismo u dijeljenju.
2
Proljeće je skliznulo na tvoj obraz.
U pozadini se glazba ušuljala u našu toplinu.
To malo što smo imali, predali smo njenoj potrebi.
Ponijela ju je visoko, sunce se s njom poljubilo.
Na tren smo povjerovali u plovidbu.
Iz radija iskrala se vijest da će još jedan snijeg prekriti jaglace,
oborila sam glavu.
Omotala šalom rečenice, njih treba oprezno pospremiti.
Vjetar mi je išibao obraze.
Usnice su osjetile svoja rebra.
Ti si glagol koji mi je ljubazno otvorio vrata.
3
Stigla sam u naše skrovište
gdje stolice poznaju
oblik naših tijela
Raspoznaješ moje nijanse.
Više me ne tješiš, niti te moje tuge zanimaju, svejedno dolazim, svejedno
dolazimo, ovdje.
Grad stoji na vršku cipela, gleda nas kroz izlog.
Prstima ispisujem po staklu sitnu laž,
da zaboravim kako nisam dala sve od sebe,
da me ne zaskoči ova mlaka nježnost protkana vinom.
4
Na ulici miriše na tišinu, meke kapljice nebeskog perja padaju na kapute.
Ne mrve li se zapravo oblaci?!
Žmirim prema tebi.
Ispod kapaka te vidim, u onom vremenu kad nisi bio hladan i nedodirljiv kao
danas.
Tamo smo ti i ja nestali.
Ostatak je samo u zadnji tren presađena budućnost.
5
Mirišeš na zagasito predvečerje, to uvijek pomislim, osim kad doneseš
kišu u šeširu, tamo iako ih nema, pronađem tvoje male darove, imaginarnih
boja i oblika, u toj krajnosti, još sam tvoje dijete žena, koja te grli oko
vrata, i satima ljubi, o, bože, zašto se krajnosti tako lako prekorače?!
Mirišem te u žutom, tu još ima mrvicu nade, i emocije koja me drži u ovom
gradu, iako je vrijeme da se otisnem, tu u žutom još nisi sasvim predan
strahu.
A ja, o meni se ionako piše kroz svaku pjesmu.
6
Osipam se u tvojoj blizini, dopuštam si te trenutke, osjećam se življom,
vidim po tebi, kako te muči ravnodušnost,
imaš pogled otimanja,
tražiš finesu moje duše poput hostije, da te spasi...
Kad bih te zaista mogla spasiti, to bi imalo smisla, ovako, ovako rasteš u
tupo.
Žena u koju gledaš, ne osjeća teret, nisi se otvorio.
Vlakovi odlaze, mogla bih zaplakati, zbog vlakova, u jednom ću uskoro i ja
grliti tvoje kamene suze.
7
Ne znam kako ti izgleda lice kada se budiš,
ne sjećam se mraka u kojem smo grijali isprepletene prste.
Svaki mrak je tako sličan novom.
Ovdje jedino mogu na sredini kreveta gnječiti knjigu.
U ovakvom smo krevetu trebali uspavati našu bol, a nismo,
ljubav kuca na prozor, više je neću vidjeti onakvu kakva je bila.
Sada sjediš s nekom drugom, tamo, tamo, u onoj sjeti.
Sada čvrsto znam.
O tebi neću napisati pjesmu, u njoj bih zarobila ljubav.
|
