Savršenstvo nije opcija, ono je prilika. Čini li to mene neprilikom? ;) Baš kako prilika čini lopova, tako neprilika čini li neprilika poštenjačinu? :)

U novoj godini želim joj sreću. Neka postojeća sreća ostane srećom i neka zamijeni svu nesreću. Neka joj dani budu ispunjeni vedrinom, neka joj srce plamenom blista, iz očiju neka taj plamen sjaji...

Ne vjerujem da ću imati prilike reći joj to, no odlepršati će sa snježnim pahuljama i sletjeti joj na nosić. Osjetit će to u dubini svoga srca...

Prilika...
Mijenjao bih... sve bih mijenjao... za jednu priliku, priliku s njom. <3

Jednostavno dolazi do točke pucanja nakon nekoliko prekida s istom osobom s kojom si bio u vezi jedan dulji period, period bez prekida. Ostaneš oštećen, pa bez obzira na sve što možeš pružiti to isto ne pružaš upravo zbog toga što se bojiš vezati i u nekog novog nemaš povjerenja. Težiš starom, jer znaš da će to bez obzira na rizik ponavljanja svega, biti jednostavnije zbog razumijevanja i jer zna o čemu se radi. Zapravo, nije to samo razlog. razlog je i ljubav.

Evo objašnjenja nekih mojih postupaka...
Hoću reći da sam psihički OK, no emocionalno... hm... Ne bi rekli, muško pa ono... :-)

Iz nekih (poučnih) životnih događaja shvatiš da se uglavnom možeš oslanjati samo na sebe i u sebi tražiti neki vid sigurnosti. Skoro zaboravih, dobro da postoje prijatelji, rijetki pravi... Sve je ostalo na klimavim nogama. Dobro kažu da je ponekad pametno živjeti za trenutak... samo kad?

Jedan kontakt s njom daje mi neopisivo mnogo elana :) Nekoliko SMS-ova bio je dovoljno da me u potpunosti razvedre...
Iako, kad sam joj pisao te poruke suze su samo tekle...

Zvuči li termin ljubav života otrcano? Nekad u njega nisam vjerovao... A sad? Sada sam je spreman čekati cijeli život, proživjeti ga sam... samo za nekoliko trenutaka s njom... Kažem jer sam joj dao na biranje - ili smo u vezi ili se uopće ne viđamo. Sada mi je apsolutno žao, no ne mogu je tražili njeno društvo.

Volio bih kada bi ga sama ponudila, kada bih mogao značiti nešto u njenom životu, biti oslonac u njenim poteškoćama, riješenje u njenim problemima... znati da me ne treba iz puke potrebe, već da me želi pored sebe u trenucima koje život donosi.

Da, volim je. Sve dalje sve više shvaćam da ne mogu bez nje. Život mi se krenuo raspadati baš poput ovog bloga, gubeći slike, stil... iako je izvana izgledao savršenim. Jedino su oni koji me poznaju znali što se događa bez obzira što im ništa nisam govorio...


P.S: Sama pomisao na nju, spoznaja da postoji...

Ukratko...
U sebi vidiš potencijal, a vide ga i drugi. Nešto što možeš pružiti osobi s kojom bi želio provesti život. No, pored sebe nemaš upravo tu osobu, ona je davno otišla. Voliš je. Vjeruješ da je upravo ona ljubav tvog života. Zapravo, znaš to, no znaš da se ništa od onog što bi volio imati s njom više neće dogoditi. To boli.... i tebe i nju. Ona sve zna, oboje sve znate...


Sad, tu je netko drugi... Ljubav? Ne postoji. Želja da je vidiš? Ne postoji?
Nećemo se vidjeti nekoliko tjedana? Fine with me...
A zašto je onda zavaravaš i zavaravaš sebe? Ne znaš odgovor? Da, očito je...



http://www.youtube.com/watch?NR=1&v=iUiTQvT0W_0