| < | siječanj, 2015 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Siječanj 2015 (9)
Prosinac 2014 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Linkovi
kratka godina, dugi dani
9.1.
- 19:59 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
2014....malo veće bebice masiraju zamislite sa čime - dječjim električnim četkicama!!!! Meni se to čini super ideja, sigurno vani to rade s nekim skupim aparatom a naši se domislili kako doskočiti našoj situaciji. I tako jučer u redu za pranje ruku dvije mame u rukama nose prve poklone svome djetetu, četkicu za zube 10.dan... 875g, ništa čudno da i malo gubim kada sam se s oproštenjem olakšao u pelenu. Ležim opet na leđima i vidi mi se srčeko kako tuče ispod lijevog zadnjeg rebra (ili tak nekak, na mamu baš ne znam anatomiju). Doktorica kaže da baš nije sigurna dal se ductus zatvorio jer sada opet čuje neki šum, ali nek pogleda sutra opet. A zamislite ovo, trombociti su mi preko 100 ahhaaa ste vidli!! No mora biti i malo tuge i strepnje u očima roditeljima, vučem neku infekciju a na najjačim sam antibioticima koji postoje, nije od tubusa sada čekamo hemokulturu ali to sam svečano obećao mami izboriti se sam. Mama je pitala da što bi doktorica rekla o mojem stanju....s obzirom na respirator i moju malenu guzicu još sam uvijek kritično. A ja im lijepo mašem i dokazujem obratno, podižem rukice iako su mi sapete , jedan sa senzorima druga sa iglom. Nogice širim a posebno mi je lijepo migoljiti prstićima. Mamo i tato su me popodne mazili, malo su se opustili, čak su me pogladili po glavi i plavoj kosici. A stara je već počela kukati kako mi treba rezati nokte i ko će to.I da, psssttt, mama sutra ima rođendan. Velika hvala svim ljudima koji nas prate, puno nam značite, kada malo padnemo dobre vibracije nas itekako podignu i daju snage za dalje 2015.... tata nam je otišao na 2 tjedna, znala sam da će nam biti teško ali ne i ovako teško i tužno. Sve bi bilo lakše da maleni bolje jede, svaki današnji obrok sam zasolila suzama. Dosada u 5 obroka pojeo 360 ml, užas, sve što je teško dobio će sada izgubiti samo da ne potraje. Znam da će biti opet bolje ali sam iscrpljena više ovakvim padovima. Ulovi me očaj i pitanje zašto, kada će se to smiriti, dokle..... Tužna sam jer me nitko na nazove i pita kako sam, kao da sam potpuno bez prijatelja, nitko ne mari za mene. Znam da svi imaju svoje problema i živote ali ???? ZAr sam stvarno tako loša, da uz to što prolazim ostajem i bez prijatelja. Imam osjećaj da nosim ono kako se kaže sav teret svijeta. Gledam dijete i mislim si ne smijem se žaliti, dozvoljavati padati u depresiju, ali stres je toliki da si ne mogu pomoći, trebam pomoć a ne znam gdje je potražiti. OK ima doktora ali kako da odem kod doktora kada malenoga nitko ne može ni minimini nahraniti, često niti umiriti. JOj što nas čeka, joj. Strah me za njega, a opet eto za koji čas ćemo legnuti jedno do drugoga, staviti ću ruku ispod njegove guze i lagano ga ljuljuškat, šnjofkati znojavi vratić i opustiti za koji tren |
