In the darkness there is always a bright spot, DEATH!
10.04.2006., ponedjeljak
Što je smrt? Što nakon nje? Reinkarnacija?
|
Helo… evo i mene… Zadnjih par dana me ljudi čudno gledaju… Nekaj me vudrilo pa sam s crne, prošla na zelenu boju… da, da… ja i zeleno… znate kaj? Čak i nije loše… no, black is black… Još jedna (nus)pojava je to da ne prestajem nešto filozofirati i muče me dubokoumne teme kao što su egzistencije čovječanstva, smrt, ljubav… Ne krivim vas ako ćete ovo preskočit, ali ja jednostavno moram to izbaciti iz sebe…. Što je smrt? Što nakon smrti? Kako uopće znam da sam mrtva? Tko zna, neka mi kaže… Što je s svijetlom na kraju tunela?  Znamo da je neizbježna… Ali smrt nije uvijek smrt… Ona je završetak jednog i početak drugog života…Smrt je odumiranje zemaljskog oblika duše(ili ti tijela) i prelazak te duše u energiju. Uostalom, ja vjerujem u reinkarnaciju tako da za mene je smrt samo jedan dio puta. I dok mi duša(barem ono što je od nje ostalo) ode iz ove ćelije, negdje na ovom planetu će se ustaniti u drugo tijelo. Sa tom smrću nestaju sva sjećanja, osjećaji, uspomene… No, postoji regresija na prošla živote što znači da npr. vidimo, doživimo, dodirnemo nešto što nas psihički poveže sa određenom situacijom, stvari, osobom iz prošlog života… Ali reinkarnacija nije uvijek biti dobra. Recimo ovako, umreš i ljudi do kojih ti je stalo tuguju… Uskrsneš negdje drugdje, umreš, neki drugi ljudi opet tuguju… Jednostavno, izazivaš tugu… Ponekad želim da jednom umrem, ali se svijet mene neće tako lako riješiti… Dvije idealne smrti: 1.da umrem od starosti… legnem u krevetu, na toplom, zaspim i da se nikad ne probudim. 2.ako moram umrijeti mlada, to će biti jedne tople ljetne subote iza vrtića dok će sve osobe do kojih mi je jako stalo biti tamo(osim obitelji). Svi su veseli, piju, a ja sa smijehom odlazim u mrak. Kao mačka - ja ih vidim i čujem, ali oni mene ne… Sjednem na tlo, mali skalpel izvadim i prerežem žile na obje ruke… Vid mi se muti, sluh se kvari…ali ne skrećem pogled s njih, slušam ih… osmijeh sa lica ne skidam… oči su sve teže…spava mi se… po zadnji put napregnem oči da ih bolje vidim…i…odlazim… ovaj život je završio… U oba slučaja želim da me se kremira.  Koliko got da sam sranja u životu napravila, ni bih da me kukci jedu. Već i imam dogovor s Anđelinom – kremiraju nas i bace s Ajfelovog tornja na Šon Zelize (glavni trg, ulica) na ljude koji jedu sir i piju vino. .  Inače, to mi je i bio san za svršetak jednog života.No, kak bum je hmernula, tko zna… možda ću se mučiti ili kojih 10 godina provesti na aparatima. Bumo vidli… Barem vi… Još nešto, dal da skinem muziku s bloga???? Već polako Nymphetamine i meni ide na živce. Ne mogu slušat Childhood's end ili Still life… Pa, ljudi, čujemo se i nemojte naprezat mozak za bezveze. Uživajte u životu i ne mislite na smrt! |