♥ MEDO JE SADA IZA DUGE ♥
Medo, moj dragi prijatelj, moj mili dečko, moj nevaljalko, moj nestaško...moj dobrica,
sada je iza duge.......Umro je :((((((((
Kada sam bio dječak od nekih 10-ak godina, igrajući se na jednoj livadi, prišao mi je jedan pas. Običan pas, kako kod nas kažu - avlijaner. Mogao sam već kao takav klinac ponešto razmišljati pa sam se upitao zašto baš od toliko ostalih djevojčica i dječaka na livadi, zašto je baš meni prišao. Gledao me onim svojim srceparajućim pogledom mašući repom i kada sam ga malo pomazio po glavi uspio je da mi lizne ruku. Taj dodir nikad neću zaboraviti i još ga osjećam kao da ga uvijek ponavlja. Dodir jednog drugog živog bića koje je isto od krvi i mesa, koji ima isto oči, jezik, usta, diše, kuca mu srce, jedino što ne zna da govori, ali ima svoje načine kako pokazuje osjećajnost prema meni i pokazuje ljubav.
Od tog trenutka sam jako zavolio kućne ljubimce i gotovo da nisam nikada bio bez nekog kućnog ljubimca. Koju god bi macu ili štene imao bili su često glavna ličnost u kući.
Naravno, za mene!
Sada, kad su već poodmakle godine, uglavnom sam imao po jednog kućnog ljubimca - psića. Tako sam prije 17 godina na jednom buvljaku kupio pekinezera, ne baš čistog, malo je neko "zalutao" kod njegove mame ali rodio se jedan tamno smeđi psić nevjerojatno lijep i već na prvi pogled nisam odolio a da ga ne kupim. Za dlaku sam uspio prije nekih drugih koji su isto bacili oko na to malo stvorenje.
Kupio sam ga i pošto je bio hladan dan (prosinac mjesec) stavio sam ga u naručje pod toplu jaknu i pravac u auto pa kući. Dadoh mu ime Medo. I zaista bio je kao mali medo. U kući je odmah dobio svoje mjesto za fiziološke potrebe. Još ga nisam smio izvesti u šetnju jer je bio previše mali a morao je primiti i obavezna cjepiva .
Od tada on je postao moja obaveza. Na vrijeme hrana, na vrijeme šetnja, obavezno pranje poslije šetnje i onda je njegovo bilo koji će mi nered i nekakvo iznenađenje prirediti. Jako me zavolio, naravno i ja njega, i kada bih duže bio odsutan od kuće, govorili su mi da je bio jako tužan.
Dan za danom, mjeseci za mjesecima, godine za godinama su prolazili i Meda je dogurao do svoje 17 godine. Kada uspoređuju godine pasa po vitalnosti i intelektu onda kinolozi kažu da je jedna godina psa kao sedam godina čovjeka. Prva se računa pet.
Posljednjih nekoliko mjeseci moj Medo je naglo izgubio vitalnost i znao sam da mu se bliži kraj. PROLAZNOST JE JEDINI ZAKON KOJEG PRIZNAJEM, to često imam običaj da kažem. I naš ljudski život je prolazan. Ali gledao sam iz dana u dan kako moj mili Medo nestaje i sprema se u neke druge galaksije.
Normalno, dobivao je sve moguće medikamente i veterinarsku brigu ali PROLAZNOST je neumoljiva. Posljednjih dana nije mogao da jede normalne obroke, fiziološku kontrolu je izgubio... Neka mili moj Medo, neću te tuči, samo se ti ispiški .... nemoj mi otići, lijepi moj Medo..... Nemoj me ostavljati, Medo mojjjj... Nemojjj, miliiii moj Medo...
Kako ću bez tebe, Medo mojjjj lijepi, miliiii...
Pogledao me svojim prelijepim okicama punim suza... plakao jeeee ... Ja sam jecao... Mazio sam ga i još je uspio da mi mahne nekoliko puta repom, gledao me, suzile mu oči, a onda..., onda mu je klonula njegova prelijepa glavica, onako rundava, na moju ruku.
Umro je moj Meda. Umro je na mojim rukama, dobri moj prijatelj, moj MEDO!
Sjećam se, opet kada sam bio dječak, susjedov pas je uginuo. Bilo mi je jako teško i plakao sam onako kako dječak zna da plače kad mu je nečega žao. Tješili su me da on nije uginuo (tako su govorili) nego je on sada iza duge. Vjerovao sam u to da tamo iza duge odlaze svi oni koji više ne žive. I sada kada je moj mili MEDO umro želio bih da je iza duge jer ako tamo živi bit ću jako sretan.
Možda jednom, kada i ja ispunim svoju PROLAZNOST, opet se sretnem sa mojim MEDOM, mojim dragim MEDOM, zbog kojeg plačem dok i ovaj tekst pišem. :'(
"Mi dajemo psima naše slobodno vrijeme, raspoloživo mjesto i višak ljubavi. Zauzvrat, psi nam daju sebe cijele - to je najbolja pogodba koju je čovjek ikada sklopio."
M.Facklam
Ako psi nisu u raju, onda hoću ići upravo tamo gdje su oni otišli.
Will Rogers
|
