Pošto sam na godišnjem, moram primjetiti da je milina blogirati u mirno prijepodne. U ruci mi knjiga Vladimira Crnkovića ''Umjetnost Hlebinske škole''. Preko ceste je umorni seoski kombajn i magistrala kojom se nervozno gibaju kamioni prerađivačke indutrije, mađarski turisti i međaši koji voze otkošenu travu za gice.
Morski dani su iza mene, a čitam u novinama da je subotnje sunce bilo zadnje takve vrste u kolovozu. Bura se naslonila na Jadran i povećava promet trgovcima deka i debljih čarapa.
A prošla subota bila je živa, topla i drndava. Kao da smo slavili klimatski kraj ljeta. Ako je netko od blogera bio na ''Ribičkoj fešti'' održanoj na rivi jednog malog kvarnerskog mjestašceta, mogao me primjetiti u drndavom ritmu i u društvu eksplozivnog ritma kolegica s posla čije su noge vodile i tjerale moje do maksimuma. Svirao je lokalni bend i trubači, točilo se pivo i mirisali kotlovi s friško ispečenim ribljim delicijama.
Zar treba reći, podivljali smo, zapalili i animirali rivu i ostale goste. Čak su neke dame zrelijih godina, pod paskom svojih inertnih supruga, iz nekog razloga mislile da sam lokalni ''galeb'' koji vrti dvije dame u najboljim godinama na rock'n roll ritmove, a istina je ipak bila nešto drugačija.
Zanimljivo je bilo kako sam na svakom koraku nailazio na ljude koji pišu blog.
U dva sam navrata ispijajući kave na terasi začuo svjedočenje i pokliče kako će se ''slike ili priče morati staviti na blog''. Mudro šutih. Ne zucnuh ni riječ.
Nisam nikome želio uletavati u razgovore i ispitivati ljude da li pišu blog, jer sam, koliko je god moguće, pokušao pobjeći od navedene riječ, i imati miran dan u besciljnom lutanju šetnicom, uskim ulicama, kafićima i plažama.
A nisam imao volje ni za razbijanje predrasuda i stereotipa o tome kako neki doživljavaju ljude koji vole pisati blogove. Analna carica je ispričala priču o tom AHA efektu kod nekog profesora nečega.
Umjetnost Hlebinske škole je fascinantna knjiga puna izjavnih rečenica koje bi mogao nakeljiti na neke druge grane djelatnosti ovdašnjih ljudi (Podravina ) iz današnje perspektive ( 2005. godine ). Ima toliko sličnosti s nekim stavovima koje branim duže vrijeme. Vezano uz ideje internet dnevnika/bloga.
Analogija sa slikarima naivcima može biti karakteristična za još neke društvene grupe ili djelatnosti ovoga kraja. Zašto ne kompjuteraši naivci ?
Filozofija open source uklapa se u tu sintagmu.
Trebao bi to elaborirati puno duže i temeljitije. Jednom.
Zasada samo nek ostane na kompjuterašima naivcima i da ne bi bilo zabune, ne misli se na pogrdni naziv naivca, nego na uspješnog samoukog slobodnjaka koji kreira ono što mu je blisko i u tome mu ne pomaže ( a ni odmaže ) njegova formalna naobrazba niti društveni položaj, već TALENT.
|
