vrući čaj s limunom, keksi i razmišljanja
lijepo je biti dijete....
Ponekad mi ljudi govore kako sam djetinjasta i kako se ponašam kao dijete, kao da imam 5, a ne 17. Uglavnom mi to u takvim situacijama nije drago, ali kada bolje razmislim...
Lijepo mi je biti djete...
Nedavno sam sa frendicom razgovarala o ljudima iz osnovne: dvije su abortirale, dvoje njih je postalo teškim narkićima, jedna se zaručila i živi sa novim zaručnikom i tako u nedogled. A onda pogledam sebe, moje glavne životne brige su škola, tu i tamo poneka glupa zaljubljenost i eventualni nedostatak para da odem na Urbanov koncert u Tvornicu... i to je sve. Ne živciram se hoću li ili neću abortirati, što će starci reći kad im kažem da sam trudna, hoću li uspjeti nabaviti dovoljno para za još droge, hoću li spasirati boju kauča i zastora i hoće li moj zaručnik napokon naučiti da prljave čarape idu uprljavi veš.
Ja dođem doma iz škole, nazovem Martu i histerično joj prepričavam kako mi je On danas u školi rekao "Bok!", nagovaram Luku da idemo na tečaj plesa, radim zvijezde po nogostupima i nosim naočale koje izgledaju kao one gay američkih policajaca i imaju jedno razbijeno staklo (uostalom, tko kaže da staklo na naočalama mora biti cijelo?!). I stvarno mi je lijepo. Sretna sam. Tu i tamo napravim pokoje sranje, tjedan si dana razbijam glavu time, a onda prođem preko toga jer, Bože moj, život ide dalje. Imam vremena u starosti se zamarati tako glupim stvarima, ovo je vrijeme za uživanciju...
Mogu reći da sam ponosna na to što sam još dijete, ono u srcu, u tjelesnom sam se smislu već davno razvila (nažalost, sumnjam da ću još rasti u visinu, pa sam se lagano pomirila s činjenicom da sam dosegla svoj vrhunac u tom pogledu). Iako imam još manje od pola godine do punoljetnosti, koju svi tako s nestrpljenjem očekuju, a ja joj se toliko i ne veselim, svečano obečajem da ću ja zauvijek ostati dijete. Dijete koje će uvijek biti spremno praviti vjenčiće od tratinčica, srkati sok i plesati na Spice Girls-tipa slatkaste pjesmice... jer baš mi je lijepo...
