vrući čaj s limunom, keksi i razmišljanja
cipelice, cipelice
Odlučno odlučujem kako ću od sada pisati postove o stvarima koje mi znače, o stvarima kojima sam opsjednuta, koje su fetiši (a hvala Bogu, ima ih poprilično). Stvarno je bilo dosta postova tipa danas je lijep i sunčan dan, a ja nemam nikakve inspiracije za pisanje.
E, pa započnimo…
Da ne pričamo povijesti, svi znamo da ljudi od davnina koriste cipele kako bi očuvali svoje noge. Bla, bla, to je ionako potpuno nezanimljivo.
Saga zvana Cipele (pri tom mislim na cipele s velikim C, naravno) započinje u 20. stoljeću potpunom modnom emancipacijom žena predvođenih jednom, jedinom i neponovljivom Coco Chanel. Od tada gotovo sve žene svijeta počinju ludovati za njima, cipelama. Ono što su muškarcima auti, ženama su cipele, ono što je njima Ferarri nama je Manolo Blahnik.
I ja, kao tipična predstavnica svoje vrste (fanatična čitateljica Ella, strastvena shopingholičarka, nadasve modno osviještena..hm…) ne mogu odoljeti kada se preda mnom nađu neke lijepe cipele. I uopće nije važno jesu li na petu ili ne, sandale, japanke, salonke, čizme, ma svejedno je.
A više od svega volim imati lude, otkačene, onakve kakve nitko nema. A takve se moraju nositi sa stavom.
Prve neobične koje su ušle u moj ormar bile su predivne crne „patkice“ s bijelim točkicama i 10 cm viskom petom. Ma, baš su preslatke. Istina, u njima je gotovo nemoguće hodati, ali su zato idealne za plesanje,a moje kratke nožice u njima izgledaju tako duuugo.
Za posljednji rođendan kupila sam si supač crne kožne cipelice s zelenom zvjezdicom naprijed i peticom u obliku cvjetića.
Ali ipak moje najdraže su (a tu se pojavljuje ono malo rokersko čudo u meni) kričavo zelene starke, one visoke s šarenim cvjetićima unutra i žutim bedžom na desnoj. Iz njih se ne izuvam i obožavam ih.
I što tu nije jasno? Kako neki ljudi to ne shvaćaju? Ma što je ljepše nego kad se vratiš kući iz grada s novim parom cipela (ili više njih), kada ih obuješ i samopouzdanje ti odmah skoči, kada im se svi dive? Ma baš ništa!
Jednog dana želim imati sobu za cipele. Veliku osvijetljenu sobu s policama nalik onim u dućanima prepunim cipelama. Imati ih na tisuće, biti nova Imelda Marcos (za neznalice: žena s najviše cipela, žena bivšeg filipinskog premijera). Redovi onih s potpisom Marc Jacobs, Manolo Blahnik, Louis Vuitton, Prada, Pollini, Jimmy Cho…
A više od svega želim imati crvene cipelice nalik onim plesnim s početka stoljeća… i naravno, tipa koji će me voditi na ples i to sve ez prigovora financirati…