Baš je tako bilo. Rekla je samo to "Mrš!" (ma mamu ti tvoju, đubre jedno malo). Kasniji zaključak podijeljen sa svima: "Ona meni želi samo zlo!" (oh ne, totalno raskrinkavanje) i na kraju ono bahato: "Hm, jesi li sad sretna!" ko da joj stvarno želim zlo... (ma nisam ja takva, stvarno sam dobra, kad vam kažem...)
Ali čemu nerviranje? Ama baš ničemu...
Današnji dan... zapravo noćašnja noć... hmm... da... baš je čudna...
Sjedim za kompom već satima, ne radim ništa komstruktivno, samo uzalud trošim moždane stanice...
Pomalo me hvata depra... Gubim smisao...nit... bježi mi zmaj iz ruke... ne mogu ga uhvatiti... shit...
Ne mogu shvatiti ni samu sebe, a kamoli ljude i sve što me okružuje.
Osjećam se nevoljenom. Nit ja volim... (to nedostaje. Volim voljeti)
Gubim se i smo želim spavati. Leći i više se nikada ne ustati iz kreveta.
Ponekad se osjećam ko klaun. Ko da je samo to moja svrha... Nasmijavati... ali kad treba ozbiljno shvatiti... ništa
Verglaj, pjevaj i ne zaboravi smile, always smile...
Zašto sve mora biti tako komplicirano... (i sve to samnom, i s njim, ma sa svime)
Nekad nije potrebno ništa komplicirano, samo zagrljaj, poljubac u obraz i smješak pun razumjevanja.
Tako malo, a opet, gomila!
Zar stvarno toliko puno tražim... samo malo...
Konfuzija...totalna... u glavi, oko mene, svugdje, ali ipak
don't forget to smile, remember, always smile!
