Ne znam da li više volim da ili ne

Sjedili smo u kafiću, vani, bilo je ljetno kasno popodne, i pričali o prevažnim stvarima koje, naravno, s nama nisu imale nikakve veze, možda samo s onim što zovemo našim životima. A onda smo u jednom kratkom vremenskom intermezzu ušutjeli, ti si pogledala na jednu stranu, a ja na drugu, i ugledali smo potpuno različite stvari, ti možda mladu ženu koja je u kolicima vozila svoju bebu, ja prolaz između dvije zgrade kroz koji se vidio jedan usamljeni oblak nisko na horizontu. Putovao je lijeno slijeva nadesno i ja sam pokušavao izbrojiti u sebi vrijeme njegovog boravka u mome vidokrugu... 13, 14, 15...a onda je nestao i ništa se više nije micalo, samo su one dvije zgrade i dalje stajale.



Iz konteksta izvučeni prizori obično traju kratko, prekine ih pozdrav nekog poznanika u prolazu, ili iznenadna pomisao da baš sada trebamo popiti gutljaj iz čaše pred nama. I naši se pogledi opet sretnu kao prethodnica riječi koje ćemo već naredne sekunde izgovoriti samo da prekinemo tišinu, koje se bojimo jer nam, tako nam se čini, može reći i ono što ne želimo čuti.



Vruć ljetni dan bližio se svome kraju već posve umoran od dosadnog Sunca, i taj njegov umor polako se upijao u svaku našu poru i poput neke blage anestezije činio nas preslabima da mislimo o bilo čemu težem od laganog povjetarca koji je sa sobom donosio miris noći. Unatoč tome nastavili smo govoriti, moja treća rečenica je bez ikakve veze sa smislom druge glasila "Volim te, znaš to?", a ti si, kao da me nisi čula, navukla onu jedva vidljivu boru između svojih obrva i rekla "Moramo platiti onaj račun za struju koji je jučer stigao." "Da" rekao sam "moramo", i privid komunikacije bio je ponovno tu, izmišljena čvrsta točka u banalnoj svakodnevici za koju se život drži da ne bi pogubio baš sva stakalca razbijenog smisla.



Zaveden prividom, ili možda samo želeći dati mu nekakvu potvrdu istinitosti, usmjerio sam pogled prema tvojim očima i gledao ih netremice. I baš kad sam počeo osjećati onaj otprije poznati napor održavanja besmislene koncentracije, shvatio sam da i ti gledaš u mene, zapravo osjetio sam duboko u sebi onaj začudan, skoro tjelesan dodir naših pogleda. A onda sam, malo nestrpljivo i ujedno nježno, položio ruku na tvoje bedro prekriveno haljinom i u meni se razlilo zadovoljstvo spoznaje da se još uvijek, nakon skoro tri godine, bojim da bi mi ti mogla odgurnuti ruku ili odmaknuti svoj stolac izvan mog dosega. Ne, nisi to učinila, samo si, i dalje me netremice gledajući, polagano razmaknula noge i ugrizla se za donju usnu kad su moji prsti utonuli dublje u tvoju kožu.