Ne znam da li više volim da ili ne

Sjedili smo u kafiću, vani, bilo je ljetno kasno popodne, i pričali o prevažnim stvarima koje, naravno, s nama nisu imale nikakve veze, možda samo s onim što zovemo našim životima. A onda smo u jednom kratkom vremenskom intermezzu ušutjeli, ti si pogledala na jednu stranu, a ja na drugu, i ugledali smo potpuno različite stvari, ti možda mladu ženu koja je u kolicima vozila svoju bebu, ja prolaz između dvije zgrade kroz koji se vidio jedan usamljeni oblak nisko na horizontu. Putovao je lijeno slijeva nadesno i ja sam pokušavao izbrojiti u sebi vrijeme njegovog boravka u mome vidokrugu... 13, 14, 15...a onda je nestao i ništa se više nije micalo, samo su one dvije zgrade i dalje stajale.



Iz konteksta izvučeni prizori obično traju kratko, prekine ih pozdrav nekog poznanika u prolazu, ili iznenadna pomisao da baš sada trebamo popiti gutljaj iz čaše pred nama. I naši se pogledi opet sretnu kao prethodnica riječi koje ćemo već naredne sekunde izgovoriti samo da prekinemo tišinu, koje se bojimo jer nam, tako nam se čini, može reći i ono što ne želimo čuti.



Vruć ljetni dan bližio se svome kraju već posve umoran od dosadnog Sunca, i taj njegov umor polako se upijao u svaku našu poru i poput neke blage anestezije činio nas preslabima da mislimo o bilo čemu težem od laganog povjetarca koji je sa sobom donosio miris noći. Unatoč tome nastavili smo govoriti, moja treća rečenica je bez ikakve veze sa smislom druge glasila "Volim te, znaš to?", a ti si, kao da me nisi čula, navukla onu jedva vidljivu boru između svojih obrva i rekla "Moramo platiti onaj račun za struju koji je jučer stigao." "Da" rekao sam "moramo", i privid komunikacije bio je ponovno tu, izmišljena čvrsta točka u banalnoj svakodnevici za koju se život drži da ne bi pogubio baš sva stakalca razbijenog smisla.



Zaveden prividom, ili možda samo želeći dati mu nekakvu potvrdu istinitosti, usmjerio sam pogled prema tvojim očima i gledao ih netremice. I baš kad sam počeo osjećati onaj otprije poznati napor održavanja besmislene koncentracije, shvatio sam da i ti gledaš u mene, zapravo osjetio sam duboko u sebi onaj začudan, skoro tjelesan dodir naših pogleda. A onda sam, malo nestrpljivo i ujedno nježno, položio ruku na tvoje bedro prekriveno haljinom i u meni se razlilo zadovoljstvo spoznaje da se još uvijek, nakon skoro tri godine, bojim da bi mi ti mogla odgurnuti ruku ili odmaknuti svoj stolac izvan mog dosega. Ne, nisi to učinila, samo si, i dalje me netremice gledajući, polagano razmaknula noge i ugrizla se za donju usnu kad su moji prsti utonuli dublje u tvoju kožu.

Negdje početkom 19. ili možda 20. stoljeća kupio sam za sav svoj preostali novac brvnaru koja se nalazila otprilike 100 metara duboko u šumi i bila možda na jači ženski vrisak udaljena od prvih seoskih kuća. Bijahu to poprilično teška vremena, pogotovo za neoženjene ljude bez stalnih prihoda poput mene, pa sam životareći u tom svojem kućerku, kojeg pomalo ironično nazvah Dvorcem, svakoga jutra iznova doživljavao onaj iskonski, egzistencijalni strah da ću omrknuti gladan. I zaista, često, možda i prečesto te su se moje crne slutnje ozbiljivale, samo u još crnjem izdanju no što ga ja još relativno pun snage jutrom mogah predvidjeti.



Dakle, kao što već rekoh, živio sam kao samac, a pored mene jedini član mog kućanstva bijaše moj dobri vjerni pas Server, porijeklom neka neodređena mješavina šetlandskog ovčara i notingenskog goniča, koji mi je svojim istančanim njuhom i brzim nogama pomagao pri krivolovu kojim sam se, čega se čak i sada nakon toliko puno vremena stidim, prehranjivao. Naravno, nikad nisam sebi želio priznati da je to sve što ću tražiti i dobiti od života, no živio sam tada kao da mi je svaki dan posljednji pa sam se svakog suvišnog luksuza, u koji bih prije svega ubrojio pogubna pitanja kršćanskoga ćudoređa i podsjećanja na svoj nekadašnji život, jednostavno bio prisiljen odreći..



Kad bih navečer umoran legao u krevet, češće gladan ili polugladan nego sit, prepuštao sam se najčešće sanjarenjima o ženama koje sam tko zna kada sreo živeći u gradu, ili prigodom ona moja dva redovita mjesečna posjeta seoskoj trgovini, nastojeći pri tome maštom razotkriti sve ono što su njihove, obično do grla zakopčane haljine dugih rukava sakrivale predamnom, osobito tajne njihovih poprsja koja su pod mojim sklopljenim kapcima bujala poput divlje tropske vegetacije nakon proljetnih kiša, u kojoj se posebno isticahu okrugli tamnosmeđi, smeđi i ponekad tamnoružičasti cvjetovi raznih veličina i mirisa.



A ponekad, u noćima punog mjeseca kad sva moja čula bijahu napeta poput struna, iz nekog meni nepoznatog razloga takve erotske fantazije sam, ako bi me slučajno pohodile, prezrivo odbacivao kao nešto za odraslog muškarca nedostojno, naime navršio sam tada već 20 godina, i to u korist dugih i iscrpnih razmišljanja o nastavku svog školovanja na Akademiji medicinskih znanosti, koje zbog iznenadne i pomalo misteriozne smrti oba moja roditelja i time izazvane novčane oskudice, bijah prisiljen napustiiti prije stjecanja diplome. U tim razmišljanjima prvo bih se prisjećao svojih profesora i drugova, ponekad i nekog zanimljivog bolesnika, a nakon toga bi mi se obično u svijesti počeli pojavljivati prizori operacija kojima sam kao student prisustvovao, nekad i cijele operacije, isprva sasvim realne i zbog toga pomalo dosadne, a onda bi se stvari iznenada počele ubrzavati i dok sam polako tonuo u san predamnom su se zbivali sve čudniji i čudniji prizori u kojima bih ja, kao glavni kirurg, pilom koja je nalikovala na mesarsku, odsijecao ljudima ruke, noge a ponekad i glave pa ih onda zašivao na druga, već obezglavljena i na druge načine osakaćena tijela, ne vodeći pri tome baš previše računa o Božijem modelu čovjeka te sam na jedno tijelo znao prišiti i po dvije glave ili tri ruke i tako svojim kirurškim umijećem postizao začudno groteskne prizore koji su uveliko nadmašivali i odavno već čuvenog Hieronimusa Boscha.



Kad bih konačno zaspao ti su se prizori još neko vrijeme povlačili po mojim snovima, a onda bi polako ičezavali, a pojavljivali bi se neki drugi, još strašniji, u kojima su me ljudožderi s Nove Gvineje rezali noževima na kriške i jeli predamnom moje prijesno meso, ili bih plivajući rijekom Kongo očajnički bježao pred krokodilima koji su trgali meso s mojeg trbuha pa su mi se crijeva vukla po rječnom dnu...Da li zbog takvih noćnih mora, ili možda samo zbog punog mjeseca, vrlo sam nemirno spavao, a vrlo vjerojatno sam i mjesečario pokušavajući tako pobjeći iz svijeta kojeg je stvorila moja podsvijest.



A jednog svibanjskog jutra probudio sam se s revolverom, kojeg sam radi zaštite od šumskih razbojnika držao na stolcu pored kreveta, u ruci, a kraj mene na podu ležao je moj vjerni Server, cvileći i ližući krv sa svoje revolverskim hicem odsječene stražnje noge. Još u bunilu brzo sam ustao i čvrstom poveskom zaustavio mu krvarenje i tako spasio njegov pseći život...



Prošle su četiri godine, po svemu posve slične razdoblju mojeg života koje sam upravo opisao. Server se sasvim dobro oporavio i prilagodio životu invalida s tri noge, a ja sam i nadalje živio u strahu od lovočuvara i noćnih razbojnika, jedino što sam sve manje i manje sanjao one užasne snove. Sve dok mi se jednom sretnom prigodom nije iznenada osmjehnula neočekivana sreća, naime nedaleko od svoje brvnare pronašao sam leš nekog po izgledu sasvim običnog skitnice, no kad sam iz čiste znatiželje rastrgao podstavu njegovog olinjalog kaputa pronašao sam u njoj 150 funti. Razumljivo, cijeli događaj nisam prijavio vlastima nego sam nesretnika uz mali kršćanski obred potajno pokopao pokraj jednog starog stabla okruženog divljim ružama.



Iznenada se obogativši počeo sam razmišljati o ženidbi za neku ne previše zahtjevnu seosku djevojku, koncentrirajući se u mislima poglavito na sva ona ženska blaga o kojima sam do tada mogao samo maštati u svojim usamljenim noćima. I tako sam jedne večeri zaspao upravo s takvim mislima na pameti, kadli se ubrzo moj san počeo na čudan način mijenjati te ugledah sebe kako na tri noge trčim prema Serveru koji je umjesto svoje pseće njuške imao moje lice i pomalo me podrugljivo zvao kratkim zvižducima naučenim očito od mene. Bio sam toliko zapanjen nedoličnošću tog prizora da me pred zoru jedva probudilo nekakvo oštro šištanje koje je dolazilo iz moga grla, a kad sam teškom mukom otvorio oči kroz pomičan crveni zastor ugledao sam meni nepoznatog mračnog bradatog muškarca s krvavim nožem u ruci.