|
Dok vani puše bura, mene pere neka sjeta i nostalgija…za nekim starim danima, kad smo svi bili mlađi, luđi, bezbrižniji…današnji dan vraća me u vrijeme srednjoškolskih dana kad nam je jedina briga bila gdje ćemo izaći van tu subotu i hoćemo li uspjeti užicati starce za malo duži izlaz…
Kako smo tih dana jedva čekali da odrastemo…išli su nam na živce i profesori i starci i sestre i braća i svi živi, jer nitko nas nije shvaćao. Nitko od njih nije bio na našoj valnoj dužini.
Sjećam se prvih izlazaka, onog uzbuđenja što izlazimo van, idemo van na cijelu noć, u disko, a nije to mala stvar kad te starci s 15 godina puste van cijelu noć. Mi cure smo se satima znale sređivati za taj izlazak, cijelo popodne provesti na telefonu s frendicama u razgovorima "što ćeš obući" i "misliš da će On biti tamo"..
I ti naši tulumi, prva pijanstva kad smo mislili da smo jako veliki i jako odrasli samo zato što smo vani, što smo dobili izlaz do prvoga autobusa. Prvi autobus, ej, pa to je tek u 5 ujutro!!!
U moje vrijeme (kako to daleko zvuci…) izlazilo se u Opatiju. Tamo je bio centar svih zbivanja. Nisi bio faca ako nisi u subotu obišao Harbour, Galiu, Imperial…a za nas koji smo imali stariju braću i sestre koji bi nas prošvercali još i do Capitana li Madonne…našoj sreći nije bilo kraja.
I onda dolazak u školu u ponedjeljak, prepričavanje vikend-dogodovština…naravno da smo uvijek preuveličavali, naravno da su svi frajeri padali na nas curice od 15 godina, i to mahom stariji. Tko je vidio sa 15 godina izlaziti s dečkima iz razreda…iako smo mahom sve završile sa svojim vršnjacima u vezi, vikendi su služili da barem tu jednu noć ne budemo male petnaestogodišnje školarke nego da se bar tu jednu noć u tjednu osjećamo starije i odraslo…
Zapravo, kad se sjetim, sve je to i smiješno, sva ta žurba ka odrastanju, kad tek sada vidim kako nam je bilo dobro…a onda kad smo došle do svojih 20 godina, odjednom nam je prestalo biti važno da izgledamo starije. Bile smo sretne kad su nas izbacivači na ulazu pitali osobnu jer smo izgledale kao petnaestogodišnjakinje…
A onda nakon svega došao je maturalac…išli smo u Španjolsku…a tih tjedan dana mogu tvrditi da nam je bilo ljepše nego rijetko kada u životu…tjedan dana bez brige, starci su ostali doma, nema te tko gnjaviti (u ono doba još nije bilo mobitela), javljali smo se kad smo stigli i kad smo kretali doma, a u međuvremenu je bila čista uživancija…
Nikada neću zaboraviti ono uzbuđenje kad smo se spremali na striptiz…  imali smo oko 17 godina, tko je još onda u Rijeci mogao legalno na striptiz…Adrijana, Renata, Jelena, Ivana, Andrea, Emil, Dean, Zoran…sve je to ekipa bez koje maturalac ne bi bio ono što je bio – beskonačni sati zabave…zezancija svaku noć kod nekog drugog, a onda zadnjih nekoliko dana druženje sa nekoliko Nijemaca naših godina…nezaboravno iskustvo…
Ne znam zašto sad ovo sve pišem, valjda me puca neka sjeta i nostalgija, nekako bi se voljela vratiti u ono vrijeme kad je sve bilo tako jednostavno, tako djetinje naivno i zapravo zbog svega toga i tako lijepo…
A svako razdoblje nosi nešto svoje, nije ni ovo apsolventsko doba loše, ali nema više one bliskosti s ljudima kao nekada…sad smo svi nekakvi "intelektualci" i to više nije to, sad već svatko gleda samo sebe…
I ovaj post završavam zahvalom svim dragim ljudima iz onoga doba s kojima sam još u kontaktu, a i onima s kojima više nisam, jer svi su oni bili dio tog razdoblja, i da nije bilo njih, moji srednjoškolski dani ne bi bili ono što su bili – dani beskrajne zabave…
Sada je neko novo vrijeme, neki novi ljudi u našim životima, i svatko od njih ostavit će u njemu svoj trag i na neki ga način obogatiti…
UPDATE:
Ok, patetična sam! A to nije moj stil. Ja prezirem patetiku. I sve što ima veze s njom.
Ali, čisto informacije radi, bolesna sam...doma sam već tri dana, u kući, zatvorena, ko zvijer u kavezu...čekam da napokon otjeram bakcile iz svog prekrasnog tijela pa da mogu napokon izaći van...među ljude, životinje, golubove i ine stvorove...da mogu otići na fontanu nahraniti golubove s onim barbićem Kakolimujeonoime i družiti se na Korzu s Daj babi kunu...
A fale mi i moji ljudi iz Malog oglasnika...oni što ti uljepšaju jutro, dan i tjedan pozivom oko 8 ujutro sadržaja: "dob'r dan, prodajem bijelu tehniku. Bijela kada i umivaonik, bijeli." Da, to je stvarno. Pa tko ih takve ne bi volio.. sve mi nesto toplo dođe oko srca kad ih se sjetim...
Enivejz, ovaj post se malčice odužio...to je za one koji misle da sam ja mala šutljiva djevojčica...a ne-ne, znam i ja neke stvari...jel'da, Danchi? 
A sad ću završiti post...osim ako se u međuvremenu još nečega sjetim...a moguće je...
Sad "za ozbač" mah-mah 
|
