MIRIS PLJESNIVOG SIRA
Izašavši iz zgrade-koja-dere-nebo (nebodera), osjetih svijež i drsko hladan zrak što mi se poigravo raščupanim uvojcima kose. Ta kosa je nekada bila pravi petrarkistični motiv, a sad se ubrzano pretvara u zanosni jad.
Zanimljivo je kako se zaključci brže razruše, nego što ih stvoriš.
Tako je i s mojim loknama poslje kiše.
Stajao je ispred mene. Onă. Izvadivši svoju pomalo vlažnu (kao i sve tog dana) papirnatu kutiju duhana, zatražila sam ga palilo.
Nažalost stari zipo nije bijo u pogonu.
Često ljudi zaboravljaju da nekim dalekim vlakovima katkad treba promijeniti gume.
Zatvorivši mu demostrativno palilo i bezobrazno mu ga gurnuvši u prednji đžep, što štiti muško spolovilo od dodira s vanjskim čimbenicima, nestašno ga poljubih i kažem bok.
Primio me za ruku bez da me pitao dopuštenje, al ja to shvatidoh kao novu igru te odlučidoh igrat prema njegovim pravilima. Obožavam osjetiti tragove buntovništva u njegovim još potpuno nevinim i naivnim crtama lica. Prepustivši mu svoju ruku, hodali smo. Zajedno. Državši se za ruke. Došavši do željene stambene zgrade, gdje smo trebali pričekati gospoju koja ponekad provodi vrijeme unutra, pustio mi je ruku kao da nikad ni nije bila u njegovoj ruci. Pogledavši ga s oba oka istodobno, pokazala sam mu koliko me taj čin uvrijedio. Stalo je sve oko nas. Pogledi su nam se spustili. A onda kao da smo to več činili, naglo smo se približili jedan drugome i tijela su nam se stopila jedno u drugog. Tako smo zagrljeni proveli još nekoliko sekundi koje su za nas trajale satima (+1h više jer se nočas pomiče sat). A onda smo se odvojili i u nedostatku uspomena na njega u meni, primidoh ga strastveno za mošnje.
U jesen najljepše krošnje pretvaraju se u ono što tvoje oko zamisli.
Nešto kasnije, kad pridružile su nam se tri djevice, ušla smo u neki klub pun runa. Shvativši da je sve prepuno neživih ljudi u neživim bojama izašla smo i otišla u sobu.
Sjedila smo svi na foteljicama oko nekog stola. Alkohol nam nije bijo dozvoljen, ali mi ga ni netrebasmo. Imali smo jedno drugo i voljeli smo se. Tad. Onda ugledah, za stolom pokraj, Njega. Profesora za kojeg dajem sve. Pogledi nam se susretodoše i shvatih kako smo zaista stvoreni jedno za drugo.
Dodjoh do njega. Zagrlismo se. On zna da ja Onă moj zaručnik. Ugledadoh njegovu curu. Neznadoh do sad da ima curu. Pretpostavljadoh da nije sam (takav naočit muškarac nipošto nesmije ni nemože da bude sam) ali neočekivadoh da je te spolne orijentacije. Suza polagano poteče iz mog oka. Svatih da nikada ništa medju nama neće biti. Da je moja sudbina Onă, i da se moram pomiriti s tim. Onă me čvrsto primi za ruku opet bez dozvole i odvuče sa sobom van. Zanama dojdu i ostala. Hodajući razmišljadoh o tome što ako je to bijo zadnji put da ga osjetidoh u svojoj blizini.
Iz tog me prene burek što slasno vrišti iz pekare.
Zaboravidoh na profesora.
Ušavši u tramvajska kola u nosnice mi je počeo ulaziti neugodan miris. Započevši misao Lukinim buntovnim nepranjem, prisjetidoh se svojih dana provedenih na ulici, ali onda zapazih u malom mozgu zapis:
OVAJ SMRAD = MIRIS PLJESNIVOG SIRA
