Stajao je nasred puta,
gdje je Sunce žarko sjalo,
gledao sam sebe kako luta,
kako moli za milosti malo.
I sjećao se u zadnjem svom trenu
osuđujućeg pogleda Zime,
kad doznala je za onu ženu,
a Kiša joj je bilo ime.
Zaljubio se brzo,snažno
u njenu promjenjivost i mokre oblike,
a što je plakala stalno nije mu bilo važno,
jer obično je to bilo tiho i bez puno vike.
Al' nije znao da ga ona vara,
sa Suncem i Vjetrom jakim,
da opsane planove protiv njega stvara
pa se u zemlju tu uputio korakom lakim.
U biti, nosio ga je Vjetar,sjećao se sada,
u tu daleku zemlju južnoga kraja,
u kojoj neprestano vrućina vlada,
al' kasno se sjetio da dva i dva zbraja...
Jer sad je ostala samo još jedna pahulja bijela,
spuštala se na zemlju polako,sve tiše,
konačno je pala i istopila se cijela-
nestade Snijega,nema ga više...
Sorry,al'ne vooolim kišu. Stvarno ne. Al' na tulumu je bilo genijalno. :) Parkić u petak...
