Da, samo Bog. Večeras su se srušile zidine moje staklene iluzije. Znam da neke nove neće mirisati na svježe narandže, na vino i stihove. Neće osvitati jutrima kao grijeh sa mojih usana, tiha čežnja na sklopljenim dlanovima uz miris prve kafe i po koji osmjeh za dobar dan. Znam da će mi nedostajati one male igre riječima. Bježanje i traženje u tuđim pjesmama. Neke kiše u praznim prozorima i oni tajni pogledi preko ramena. Želim sakriti sve one male nježnosti, skloniti od očiju zaborava. Iscijediti i posljednju kap radosti prije nego se probudim i opet te potražim. Uvijek ću na ivici agonije čekati svitanje.
Prazne ruke širiti nebu i moliti za nove anđele. One što uvijek dolaze a nikad ne odlaze. One koji će čuti i krik tišine i šapat praznine. Tebi za ljubav nikad neću staviti masku tužnog pajaca. Nije to lice za skitnice kao što sam ja. Drugi me neće tako lako voljeti i tako lako izdati. Neće ni razumjeti hiroglife svih nesretnih ljubavi. Na mojim kapcima još spava tajna poruka starih hebrejskih naroda. Stakleni zidovi mojih iluzija odsad će biti kamena utvrđenja nadomak Armagedona. Ova ljubav je čisti coppus delicti jednog odrastanja, surovost vremena i lažnih proroka. Ali negdje još ostaće tajna skrivena u pogledima. Kao šareni plakati za cirkuske predstave, karavani što s jeseni odlaze na drugi kraj svijeta. Negdje na ivici bunila opet ću stajati na prašnjavim daskama improvizovanog kazališta. Biću Melpomena i Talija, tvoja mantra za mokre jesenje pločnike. Kad se sjećanje oklizne i san te na prevaru dodirne. Tamo na kraju grada na posljednjem odredištu prvih oktrobarskih kiša stajaću bosonoga u hodnicima sjećanja. Možda me sanjiv još potražiš u olujnim noćima, kad nebom zaluta tvoja zvijezda vodilja. Nemoj se čuditi ako te otresem kao pahulju sa svog kaputa jer ja sam samo još jedna koja vječno luta koja ne priznaje poraze i hladne jastuke. Ona koja ne prodaje snove za lažne dodire. Koja vjeruje u ponore i sanjive anđele
0
