Prvo sretan vam prvi dan proljeća kao da je prvi dan zime. Meni drago, volim zimu. Da pređem na stvar...Ovaj san moram napisat na blog jer su mi tako rekli. San ide ovako:

Stojim iza zgrade s nekom malom djevojčicom starom oko 8 godina. Imala je smeđu kosu s bubi frizurom i zelene oči. Hvatali su nas neki čovjek i žena u crnim odijelima, žena je imala žensko odijelo naravno i hitna ih je pratila u potjeri. Kad su nam se približili, djevojčicu sam poslala na igralište, a ja krenem cestom u drugom smjeru od nje. Njih dvoje krenu zamnom. Trčimo i počinjem osjećati umor, više ne mogu trčat i čovjek me stigne. Baci me na pod i drži da se ne dignem. Hitna stane odmah do i doktori izađu vani, a kroz to vrijeme dotrči i žena. Čovjek u odijelu mi reče da napišem ovo na blog tako da ljudi znaju da su oni stvarnost iako mi mislimo da sanjamo svaki put kada idemo spavati. Ako ne napišem vratiti će se i tko zna što će mi se onda desiti. Uspijem se dignit i počnem bježati, a on opet zamnom. Nakon 50-ak metara me uhvati i ovog puta me dobro držao, nisam se mogla ni maknuti. Rekao je da moram to napraviti i "katapultira" me u stvarnost, probudim se.

Evo, poslušala sam ga. Ne volim kad mi takvi ljudi dolaze u snovima jer imam cijeli život s njima posla na taj način i nadam se da se više nečemo vidjeti iako imam osjećaj da hoćemo. Mogu vam sa sigurnošću reči da sve što mi mislimo da smo sanjali ne mora biti san.