Temu sam pronašao na SRP-ovome forumu i nisam je čitao već me potakla na razmišljanje.
Ne mogu govoriti o raspadu bivše države jer sam tad i rođen, ali mogu govoriti o onome što sam vidio na televiziji i čuo od starijih.
Zaista, što je narod vidio dok je gledao kako netko spušta jugoslavensku zastavu, što su vidjeli dok su gledali kako se povlači JNA, što su mislili oni koji su sve to gledali i koji su tu zastavu palili i kidali?
Kako su mogli tako olako raskinuti s nečim čemu su do jučer vjerno služili i ponosili se time?
Možda su mislili da će stvari krenuti na bolje i da ćemo u novoj državi biti svoji na svome, da neće bit srpskih pritisaka i svega ostaloga.
Možda im je nova propaganda isprala mozak pa su mislili da će u kapitalizmu svi postati kapitalisti, ali dogodilo se upravo suprotno.
Nisu postali niti proleteri, već su postali nezaposleni.
Njihova poduzeća sada se raspadaju, ruše i na njihovim mjestima niču stanovi i trgovački centri za one koji su malo bolje prošli u ovom nesretnom vremenu.
Što je vidjela moja obitelj koja me je kao dijete oblačila u maskirnu uniformu HV-a i učila pozdravu: Za dom!
Sjećam se svakog obiteljskog ručka na kojemu je na stolu stajala velika svijeća u bojama naše zastave, sjećam se i susjeda koji je skupljao novac za hrvatsku vojsku, a danas ima hotel s 4 zvjezdice, sjećam se i novaca koje smo slali za ratnu siročad, za obnovu i izgradnju, za snimanje filmova o Domovinskom ratu…..
Kad smo već kod ratne siročadi i novca sjetio sam se i Ankice Tuđman koja može i mojoj obitelji biti zahvalna na onome što ima.
Pročitao sam nedavno jedan članak u kojemu se kaže kako smo svi u ono vrijeme držali dva prsta visoko podignuta u zrak, a da nismo ni shvaćali da ustvari jedni drugima držimo magareće uši.
Živa istina, jer su nas na kraju nasamarili neki veći domoljubi od nas, neki koji su nam navodno dali sve, a da nismo ni shvaćali da nam ustvari uzimaju sve.
I što da ja kao jedan mladi čovjek mislim o ovoj državi, koja bi mi trebala biti domovina?
Što da mislim o sustavu koji je mojoj obitelji uzeo stan i poslovni prostor, a pokušava uzeti i sve ostalo što nam je ostalo?
Što da mislim o socijalizmu koji nam je sve to dao ili nam bar pomogao u ostvarivanju naših snova?
Ne, ovo sigurno nije moja domovina, jer moja domovina ovako ne izgleda.
Zar bi razglednica iz moje domovine trebala biti penzioner koji kopa po smeću i traži plastične boce, zar bi čovjek iz moje domovine trebao brojati kovanice i moliti Boga da mu dospije za platiti struju?
Ne, moja domovina tako ne izgleda.
Moja domovina je zemlja sretnih, radnih ljudi, radnika i seljaka koji žive punim plućima i sretni su što rade jer znaju da će njihov rad biti nagrađen, sretni su jer znaju da imaju svijetlu budućnost i starost.
Moja domovina je zemlja znanja, napretka i tehnologije, a ne zemlja studenata koji jedva čekaju pobjeći iz nje.
Moja domovina će se brinuti o svakom njenom sinu i kćeri i vječno im pomagati i zahvaljivati.
I što čekamo?
Zašto ne stvaramo našu domovinu, zašto se ne dižemo i ne bunimo, zašto ne podižemo visoko u zrak crvene zastave i pokažemo da nas još ima?
Zašto ne stanemo na kraj poskupljenjima osnovnih živežnih namirnica i života općenito?
Gdje je u nama omladinski duh i bunt koji će pokazati okorjelim kapitalistima da moraju napokon početi paziti na svoje postupke i shvatiti da ovo nije samo njihova zemlja, već zemlja svih njenih građana.
I svi oni koji su mislili da će «Hrvatska opet cvasti kad crveni odu s vlasti» su se prevarili jer Hrvatskoj nikada nije bilo gore, osim u onim vremenima dok su nas gazile tuđe čizme.
I svi oni koju su se veselili padu zvijezde na kraju su ispali tužni i prevareni i oni to shvaćaju, ali ne mogu to priznati ni sebi ni ostalima.
Da citiram dvojicu ljudi, čovjeka vrlo bliskog meni: «Šta ćeš, od dva zla izabrali smo ono manje» i velikog Miljenka Smoju koji je rekao: «Ako smo onda živili u mraku, jeben mater onome ko je upalija svitlo».
Znamo mi tko ga je upalio, ali nam je taj isti za struju koju je potrošilo to svjetlo dostavio itekako velik račun.
|
