CROSTOJKOVIC1958

< svibanj, 2019 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Lipanj 2022 (10)
Prosinac 2021 (2)
Studeni 2021 (8)
Listopad 2021 (9)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (11)
Srpanj 2021 (26)
Lipanj 2021 (30)
Svibanj 2021 (32)
Travanj 2021 (14)
Ožujak 2021 (2)
Veljača 2021 (17)
Siječanj 2021 (24)
Prosinac 2020 (29)
Studeni 2020 (15)
Listopad 2020 (15)
Rujan 2020 (21)
Kolovoz 2020 (23)
Srpanj 2020 (36)
Lipanj 2020 (49)
Svibanj 2020 (45)
Travanj 2020 (37)
Ožujak 2020 (43)
Veljača 2020 (32)
Siječanj 2020 (31)
Prosinac 2019 (21)
Studeni 2019 (45)
Listopad 2019 (23)
Rujan 2019 (12)
Kolovoz 2019 (30)
Srpanj 2019 (60)
Lipanj 2019 (83)
Svibanj 2019 (83)
Travanj 2019 (71)
Ožujak 2019 (72)
Veljača 2019 (34)
Siječanj 2019 (54)
Prosinac 2018 (46)
Studeni 2018 (84)
Listopad 2018 (37)
Rujan 2018 (32)
Kolovoz 2018 (40)
Srpanj 2018 (26)
Lipanj 2018 (32)
Svibanj 2018 (58)
Travanj 2018 (51)
Ožujak 2018 (29)
Veljača 2018 (46)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv








16.05.2019., četvrtak

Starosjedioci i došljaci s Kosova danonoćno naoružani pištoljima i vilama.



STAROSJEDIOCI I DOŠLJACI S KOSOVA DANONOĆNO NAORUŽANI PIŠTOLJIMA I VILAMA.

Sukobi starosjedilaca i doseljenika s Kosova, koji ne bez razloga podsjećaju na Belfast, traju već godinama. Sukob je kulminirao napadom vilama i sjekirama na mirne zemljoradnike. »Smirivanje duhova« preuzeo je na sebe mirotvorac zvan »Ambasador« (Branko Stojković). Bjelovarska policija »izabrala svoju stranu« u sukobu .

U beskrajnom smo strahu, pa noću hodamo naoružani i ukoliko se teror doseljenika s Kosova nastavi uskoro ćemo morati iseliti iz naših domova, ogorčeno nam je u društvu okupljenih suseljana ispričao Željko Ledinski, jedan od starosjedilaca u selu Domankuš nedaleko Zrinskog Topolovca. Domankuš, slažu se gotovo svi u selu, posljednjih dana sliči na Belfast, jer nekoliko obitelji Hrvata s Kosova fizički napada i prijeti oružjem mirnim i radišnim seljacima, nenaviklim na zategnute međususjedske odnose. »Zamislite, kad idemo na otkup mlijeka do mljekarske stanice moramo zataknuti pištolje jer nas čekaju s vilama i sjekirama. Viđeni su čak i s automatskim puškama, što smo prijavili policiji, ali su se Rodići snašli pa su prije dolaska policije puške umotali u pokrivače i skrili ih na tavan«, nadodao je Božo Risek koji se usudio ući u rodno selo samo u pratnji Vjesnikove ekipe. Na takav oprez Risek je potaknut nedavnim sukobom s obitelji Rodić kada su »sijevali noževi a mahalo se i sjekirama«.

Do sukoba je, naime, došlo zbog navodnog prelaska njive koju svojata obitelj, a zapravo je vlasništvo stanovnice Domankuša.
»Moja braća i nećakinja išli su na svoju njivu i traktorom su prešli preko jedne neobradive površine kada su ih presreli Rodići, okružili ih i nasrnuli na njih vilama i sjekirama«, naveo je Risek. Sukob je završio hospitaliziranjem jednog Risekovog brata na Traumatološkom odjelu bjelovarske bolnice dok se drugi liječio na koprivničkoj psihijatriji. Najviše mu je žao šokirane jedanaestogodišnje nećakinje, ispričao je Risek, kazavši kako djevojčica od tog dana više ne spava i stalnom je strahu. Sukobi su se nastavili i u bjelovarskoj bolnici gdje je zbog ozljeda bio smješten Risekov brat, ali i jedan član mnogobrojne obitelji Rodić.
Iako sličnih ozljeda, Risekov brat i jedan od Rodića bili su razdvojeni po bolničkim odjelima kako bi se izbjegli daljnji sukobi, a odobrena je čak i policijska zaštita ispred vratiju soba u kojima su ležali zavađeni Domankuševci.
Osim toga, obojica nastradalih »zaradili« su i kaznene prijave, što domicilni stanovnici malog sela smatraju nepravdom, jer su Rodići započeli sukob i izazvali Risekove na samoobranu.

No, daljnji sukobi nisu izostali. Okupljeni Rodići »dežurali« su ispred bolnice čekajući posjet Risekovih, jer im je »najavljena« osveta zbog odluke da se suprotstave nasilnoj obitelji. »Molili smo i prije policiju da reagira i primiri tu obitelj, no oni za naše molbe nisu imali sluha«, naveli su članovi obitelji Risek i Ledinski, kojima Rodići najviše zagorčavaju život u malom selu. Bjelovarsku policiju Domankuševci smatraju korumpiranom, »jer su Janjevci pokupovali pola Bjelovara i nameću vlastita pravila po uzoru na Divlji zapad«, prisnaživši taj stav pričom kako neki policajci dolaze k Rodićima isključivo u privatne posjete.
Jedan od načelnika u bjelovarskoj policiji, kažu mještani malog sela na brijegu, na prijavljene prijetnje odgovara riječima »pa što je zabranjeno mahati prstom?« Mnogobrojna obitelj Rodić, oko čijih kuća je automobila gotovo koliko i članova obitelji, nije bila raspoložena za razgovor s novinarima, dočekavši i isprativši automobil s nepoznatim posjetiteljima ljutitim i negostoljubivim gestama.

»Takvi su vam oni, ako nije po njihovu neće biti nikako. Vjerojatno će vam reći kako su to sve same laži nastale našom navodnom ljubomorom«, opisali su seljani Rodiće. Ipak, neki od doseljeni Hrvata s Kosova, ispričali su mještani, ne odobravaju nasilje, ali takvi su malobrojni i uglavnom prešutno prelaze preko metoda svojih zemljaka iz Janjeva.
Kako se nitko od mjerodavnih nije uključio u sukobe, pa čak ni mirniji dio doseljenika, »stvar u svoje ruke« uzeo je Branko Stojković kojeg su policajci prozvali »Ambasador«. Stojković je, naime, predsjednik Hrvatske udruge građana za ostvarivanje i praćenje građanskih prava, »Štit« iz Bjelovara, kojeg su Domankuševčani angažirali kada su ih svi odbili.
Predsjednik udruge je već dulje vrijeme upoznat s problemom u Domankušu, koji se kasnije preselio i na Bjelovar, pa je tako i sam nekoliko puta bio izložen ozbiljnim prijetnjama.

»Iako dobro poznajem njihove metode nasilja, ja ih se ne bojim.
Na kraju, da ima mjesta strahu ne bih se ni uključio u akciju smirivanja duhova u tom malom selu koje plamti nasiljem«, ispričao je Stojković, opisavši nam zatim »povijest« sukoba koji zapravo traje od doseljenja Hrvata s Kosova sredinom osamdesetih godina. Stojković zaključuje kako je izvorište problema u različitom mentalitetu starosjedilaca i doseljenika.
»Domicilni Domankuševci su mirni i marljivi seljaci, dok su doseljenici donijeli neke svoje običaje koje apsolutno ne pripadaju civiliziranom društvu«, naveo je Stojković. Pritom se prisjetio jedne od svojih mnogobrojnih pregovaračkih misija koje uglavnom završavaju prijetnjama upućenim i njemu, no on se ne predaje. »Neću se predati sve dok mir ne zavlada u Domankušu«, optimističan je Stojković, iako i jedna i druga strana smatra kako će se sukobi nastaviti sve dok, kako kažu, »ne padne nečija glava i krv ne poteče potocima«.
------------------------------------------
Nedjelja, 28. srpnja 2002.
VJESNIK, hrvatske novine

------------------------------------------
--------------------------------------------
BRANKO STOJKOVIĆ
B j e l o v a r, 43000
0958148290 (Tel/mob.)
E-mail: brankostojkovic152@yahoo.com
Udruga "ŠTIT"
URED. Masarykova 8
H R V A T S K A
-----------------------------------------------------
Objavljeno: 16.05. 2019. godine
-----------------------------------------------------
http://crostojkovic1958.blog.hr
http://stitonosa1958.blogger.ba
Broj članaka: 4895.

- 20:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #