POMOZI SIROTU NA SVOJU SRAMOTU - DANAS ME PRESRELA ĐURĐA JOVANOVIĆ - DRAGAŠEVIĆ.
OBAVEZNO POGLEDAJTE - OVAJ MOJ VIDEO FILM (23.)
PRIJAVILA ME JE PRIJE ŠEST - SEDAM GODINA, I PODNJELA PROTIV MENE KAZNENU PRIJAVU, I TO ZATO ŠTO SAM JOJ ISKRENO HTIO POMOĆI.. A DANAS, 25. LISTOPADA 2017., OKO 12,30 SATI ME JE PRESRELA...
TE, ME POZDRAVLJA I DAJE MI RUKU, I ISPRIČAVA SE - ZBOG NJE ME JE ISPITIVALA POLICIJA I DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO...
OVAKO SAM SE TADA OBRATIO NADLEŽNIM INSTITUCIJAMA:
Poštovani!
Od Vas sam primio preporučenu pošiljku 29. travnja 2011., (petak) putem pošte, u kojoj ste vrlo kratko naznačili da ja sam poslao pismenu predstavku u ime gospođe Đurđe Dragašević iz Bjelovara, MUP-u i Unutarnjoj kontroli Zagreb. Da od strane Ravnateljstva policije MUP-a RH proslijeđena je Vama, a sve u vezi postupanja policijskih službenika Policijske postaje Bjelovar prema njoj 06. 03. 2011. godine.
Da gospođa Đurđa Dragašević upoznata je od Vaše strane sa sadržajem moje predstavke nakon čega je izjavila: da se nije obratila Udruzi „Štit“ s namjerom da u njezino ime podnese se predstavka na postupanje policijskih službenika Policijske postaje Bjelovar, da niti je Udrugu „ŠTIT“ za to ovlastila, pa stoga ne želi ni da se Udruzi dostavlja odgovor na predstavku. Te da predstavku na postupanje policijskih službenika zaprimili ste u Bjelovaru, osobno od gospođe Đurđe Dragašević, kojoj će biti dostavljen odgovor nakon izvršenih provjera.
Gospodine načelniče Jakob Bukvić, ja sam kao predsjednik Udruge za ljudska prava „ŠTIT“, samo izvijestio, odnosno upoznao najviša tijela u državi, koja rukovode sigurnošću policije i ništa drugo.
Predstavka je napisana u ime naše Udruge „ŠTIT“, te nigdje u njoj ne piše da sam ja u ime gospođe Đurđe Dragašević iz Bjelovara podnesao tu predstavku. A još manje da ona se je na nju potpisala, ili da sam osobno se ja potpisao u njeno ime, tj. stavio njezin potpis. Stoga to su osobno Vaše insinuacije*.
Ja kao predsjednik Udruge za ljudska prava „ŠTIT“, po Ustavu RH i Zakonu iz članka 46., imam pravo slati predstavke i pritužbe, davati prijedloge (svoja zapažanja) državnim tijelima i drugim javnim odgovornim institucijama i dobiti na njih odgovor.
Nisam počinio nikakvo kazneno djelo što sam uputio predstavku, na temelju čega me je ispitivala Vaša policija 04. 05. 2011. u Policijskoj upravi Bjelovar. Dan prije tj. 03. 05. 2011. dobio sam poziv da sam osumnjičen za kazneno djelo „Nadripisarstvo“ iz članka 310. Kaznenog zakona, iako ne piše kojeg stavka 1. ili 2.
Na obavijesnom razgovoru u Policijskoj upravi Bjelovar 04. 05. 2011., saopćeno mi je: da gospođa Đurđa Dragašević je potpisala protiv mene kaznenu prijavu, da temeljem toga se i obavlja s menom razgovor.
Gospođa Đurđa Dragašević iz Bjelovara, obratila se je 11. ožujka 2011., u petak, u 14.30 sati za pomoć, te opširno je ispričala što joj se desilo u Policiji. Udruzi „ŠTIT“ je u presliku dala liječničku i drugu dokumentaciju, što je i u Udruzi arhivirano. Ista gospođa bila je već u kontaktu sa Udrugom „ŠTIT“, odnosno javila se je mjesec dana prije ovog slučaja, jer se žalila da je kamatari (imenom i prezimenom) uništavaju, te da su je zatvarali u ormar, vezali za stolac, da su je „tuckali po obrazu i šamarali“… i udarali po tijelu… Taj slučaj je isto evidentiran u arhivu Udruge „ŠTIT, kao između ostalog i priča kako je htjela izvršiti samoubojstvo popivši ogromnu količinu tableta.
Nije sad jasno zašto se je odjednom gospođa Đurđa Dragašević okrenula protiv Udruge „ŠTIT“, iako je u nekoliko navrata dolazila plačući. Ostavila je i broj svoj mobitela 095/874-58-81.
Udruga „ŠTIT“ je 15. 03. 2011. (utorak) u 11,00 sati poslala putem fax-a sa Pošte Bjelovar svoju predstavku u Zagreb, koja je i sama dokaz istine o kojoj govorim.
Gospođa Đurđa Dragašević prije nego što se je obratila Udruzi „ŠTIT“ na postupanje policije, dogovorila je s medijima (gradskim listom „Bjelovarac“) za svoj intervju, sa novinarkom Ružicom Stojković, koja nije u nikakvom rodu s menom.
Dana 14. 04. 2011. u 10,10 sati u Gradskom parku sreo sam gospođu Đurđu Dragašević, gdje tom prilikom rekla mi je da policajac koji ju je udario zove se Slavko Prstec iz Gudovca i da je star 50 godina. Da joj je to rekao jedan inspektor u policiji „da gospođo, udario vas je“.
Gospođa Đurđa Dragašević tih dana nekoliko se je puta susrela s menom na ulici, i pričala mi je kako je jedan dan došla po nju sa autom policija, da treba ići u postaju na razgovor.
Rekla je da su je ispitivali dva i pol sata, nekoliko je puta istu priču kaže ponavljala. Da u postaju je došla pješice, jer nije joj bilo dobro. Da kao prije (ne) sjedne u auto, jer bojala se – kada je doživjela neugodnosti.
Dana 29. 04. 2011. (petak) gospođa Đurđa Dragašević je došla kod mene pred stan u Ul. A. B. Šimića 3, ja sam joj pokazao Vašu predstavku, koju sam dobio – htjela je da je dam njoj, da ona s njom ide u Policiju da Vam kaže da je sve to laž. Bila je nekoliko puta tj. dana zvonila je na vrata mog stana, dolazila se je žaliti. Ja je nikada nisam puštao u svoj stan, a uostalom vidjeli su je i moja obitelj i susjedi. Razgovarao sam s njom uvijek vani, odnosno u dvorištu stana. Pitam se - otkada je pomaganje ljudima postalo kazneno djelo?
Dana 03. 05. 2011. (utorak) gospođa Đurđa Dragašević je rekla da će dopodne ovjeriti svoju izjavu kod javnog bilježnika o postupanju policije, što nije učinila, nego više se nije javljala na telefonske pozive, odnosno izbjegavala je svaki susret s menom. Ja i ne sluteći u čemu je stvar, navodno toga dana je protiv mene ona podnijela kaznenu prijavu. Popodne, u 16,00 sati ja dolazim pozvoniti u stan u Ulici J. Haulika 6, gdje na prvom katu živi gospođa Đurđa Dragašević, na vratima stana pojavio se je Miroslav Dragašević – Miro, koji je rekao da ona spava i da će biti budna oko 17,00 sati, da onda mogu je dobiti na telefon.
U 18,15 sati ja sam nazvao telefonom gospođu Đurđu Dragašević, koja se počela na mene preko telefona derati: „Ti si pisao na svoju ruku, makni se daleko od mene na 5 kilometara , jer će netko poginuti!“
Dok onda sam shvatio da ta žena nije normalna. I da već godinama se liječi na bjelovarskoj psihijatriji.
Dana 13. 03. 2011. u nedjelju gospođa Đurđa Dragašević se našla s novinarom Večernjeg lista. Ja sam tada bio nazočan njihovom susretu, ni jednu riječ nisam tada ništa kazao – a još manje da sam nešto sugerirao.
I dana 01. 05. 2011. u 10,30 sati za „1. svibanj“ susreo sam se u Gradskom parku sa gospođom Đurđom Dragašević. Uglavnom njena cijela priča uvijek je počimala sa drhtanjem ruku i „cmizdrenjem“. U nekoliko navrata ja nisam htio više slušati neke njene teme: kako je bivši muž tjera iz stana van, kako su mu uzeli arsenal oružja, pištolj i nekoliko pušaka jer boluje od PTSP-a. Da bivši muž je proveo 17 mjeseci u psihijatrijskoj bolnici, itd. Da isto je suicidan.
U dva navrata gospođa Đurđa, rekla je: što trošim svoj mobitel – obećala mi je da će mi kupiti bon za Tele 2, ja to nisam tražio. I to je bila laž, jer bonove nikada nije kupila.
Ona ne razgovara sa svojom rođenom djecom, ima tri kćeri, koje prolaze kraj nje da je uopće (ne) vide. To je za mene strašno.
Između ostalog gospođa Đurđa Dragašević spominjala je (prije) i gospodina Ozrena Korušeca, koji radi na Općinskom državnom odvjetništvu, da u nekoliko je navrata bila kod njega, gdje je podnijela Kaznenu prijavu protiv policajca, koji ju je udario. Da joj je on rekao da u svako doba dana može se njemu obratiti.
Poštovani gospodine načelniče Jakob Bukvić, dana 26. 04. 2011. (utorak) primili ste me u svoj ured u PU Bjelovar, gdje sam s Vama razgovarao negdje od 14 sati pa sve do 16 sati. Našem razgovoru je bio nazočan i Vaš zamjenik gospodin Hamdija Mašinović. Tada ostavili ste prema meni dojam kao korektan, savjestan i pošten čovjek. A i to cijenim što ste me primili kao čovjeka i građanina. U dva sata smo lijepo razgovarali, ali nisam se nadao da ću ja biti poslije predmet ispitivanja i kaznene odgovornosti, iako nisam ništa protuzakonito počinio.
Imam osjećaj da sad više nije važan policajac koji je udario (navodno) tu ženu, niti je važna ta žena, sad se sve kanaliziralo prema meni, sada sam ja odjednom postao predmet odgovornosti.
Neznam kako se se Vi svi nagodili, ali na kraju moram Vam reći da gospođa Đurđa Dragašević i dalje živi sa svojim mužem Miroslavom Dragaševićem od kojeg se je službeno rastavila. A četiri policajca koja su došla na intervenciju toga dana, kada je ispao problem u njihovu stanu (06. ožujka 2011.), mislim da je bio jedan od njih gospodin Stevo Dragašević, koji je rođak od gospodina „Mire“, koji je tada pozvao policiju. Što bi bio i sukob interesa. Ta žena da se ne zamjeri svom (bivšem) mužu i policajcima, odnosno da bi zaštitila rođaka od muža, mene je lažno prijavila.
Znači, ja sam postao opasnost za ovu državu, a ne ljudi koji zloupotrebljavaju svoj položaj i ovlasti, koji sramote poredak jedne zemlje, koja ima navodno svoj integritet i suverenitet..
S poštovanjem!
--------------------------------------------------
BRANKO STOJKOVIĆ
B j e l o v a r, 43000
0958148290 (Tel/mob.)
E-mail: brankostojkovic152@yahoo.com
Udruga "ŠTIT"
URED. Masarykova 8
H R V A T S K A
-----------------------------------------------------
Objavljeno: 25.10. 2017. godine
-----------------------------------------------------
1.) https://twitter.com/crostojkovic195
2.) https://twitter.com/stojkovic1958
-----------------------------------------------------
http://crostojkovic1958.blog.hr
-----------------------------------------------------
Broj članaka: 3945.
