PRVI DIO
Tko je god prolazio onuda - po ulici - trgu Radića moga je vidjeti uvučenu u dvorište jednu malu kuću. Tu se je rodio i živio Branko Stojković, od1958., do1980. godine. U toj kućici su živjeli moja mama Drina i moj otac Milan-Miloš, brat Milenko, zvano Rade i ja... No, u toj kućici s nama su živjeli i teta Kata Pezer i Danica Pezer, moja baka. Bili smo skromna i sretna obitelj, kako bi se ono reklo - familija na okupu. U našu kuću su svraćali razni ljudi, i oni su uvijek dobro došli. Na ulazu u dvorište nismo imali kapiju*, da "kapiju" tako je moja mama govorila za ulazna vrata. Mama je uvijek koristila hercegovačke i dalmatinske riječi, jer je potekla i rođena u tim krajevima. Mama je znala govoriti; "mliko, kumpir, kuruz, kašika, sic, (sjedalo),.., nekada je znala reći za "ne" jok! itd. S ulice se je naša kuća mogla dobro vidjeti. Moj "šor" zvao se je Radićev trg, a mi smo živjeli na broju 40. Ispred nas je bilo dječije igralište, s kojega se je moglo pravo vidjeti u naše dvorište...
Taj dio igrališta, tj. ulice ili trga zvalo se je "staro sajmište", jer četvrtkom u tjednu tu se je prodavala stoka i seljaci su se skupljali. Taj stočni sajam odvijao se je tako - što su seljaci došli iz svih sela i krajeva ovdje. S desne strane ulice su bili jablani, a ispod njih je bila uzduž šinja za koju su ljudi vezali konje i krave i drugu marvu. Taj di je bio pun zaprežnih kola. Tu bilo se je popularno sastajati, jer dešavao se život... Ljudi su tražili spas u trgovini - jedni s drugima., Trgovalo se je s-vaćime. Sjećam se, da bila je negdje 1970-ta godina. Kroz našu kuću je prolazilo puno ljudi. Mama je bila dobra žena i svima je želila pomoći - tko je god nešto tražio; bio to vodu za napojiti konje i krave. Jednom prilikom je dala kantu od dakle smo pili i mi vodu, rekla je oprati ću je poslije.... Naša kuća je bila utočište svima, rekao bi kao biblijska arka. Dolazili su i Romi mama im je davala hranu, rabljenu robu,.., vodi itd.
Prije nekoliko godina sjetio sam se napisati ovu priču. Ovaj istiniti romana na spomen mojih roditelja.. Između ostaloga sjetio sam se i nekih starijih žena koje su dolazile često kod mame. Tata je većinom bio na terenu, radio je "danju i noću", on je bio vrijedan čovjek. Volio je životinje; golubove, mačke i pse,.., koje je držao... Puno puta i sam - sam bio žrtva kao dijete od pasa. Grizli su me po rukama i nogama. Mojoj mami je dolazila jedna starija žena, koju je ona zvala "Gabrica". Mislim da joj je bilo ime Gabrijela. Pričalo se je: da dok je bila mlada - da je bila lijepa i da su je svećenici iskorištavali, kao svoju kurvu... Ona je služila kod popova, peglala je, kuhala i pospremala... Gabrica je služila u Franjevačkom samostanu "sv Antun" u Bjelovaru, koji se nalazi u Mihanovićevoj ulici. Ona kada je ostarila i postala debela i nezgrapna više nije im pasala, odnosno ona je bila odbačena,.., od strane tih popova. Moja majka i baka su bile vrlo pobožne - kao Rimokatolkinje. Danas mi se gadi religija kad vidim što su radili ili što rade svećenici.
Gabrica je bila kao mlada balerina i kažu da je bila stasita. Nije više dolazila u njihov hram na molitvu, niti je upinjala pogled u nadu i njihovu svetost... Gabrica je znala svakodnevno dolaziti u našu kuću i tako čekati ručak. Mama kad joj je ponudila stolicu, nije se više znala dignuti do mraka. Kad smo ručali mama je uvijek znala staviti na tanjur ili na-grabiti što je bilo za ručak. Bio sam nekada ljut na mamu, jer nismo nikada imali mira u kući. Gabrica je nepristojno srkala juhu i mljackala... Znao sam mamu pitati zašto - mi kao obitelj ne možemo nikada u miru jesti, nego uvijek netko dođe?! Gabrica je živjela gotovo u istoj ulici, ta ulica se danas zove Mirka Bogovića. To bi bio sad negdje broj 21., ta tome mjestu je izgrađena nova kuća, jer njihova mala je srušena - netko je kupio poslije njihove smrti. Da pojasnim - Ona je bila u nastavku prema mlinu. Gabrica je imala i muža, ali nisu imali djece.
Zašto sam u ovu priču uvrstio Gabricu? Budete poslije vidjeli! Gabrica me je posebno ljutila, kada je sjela na moju kištru za drva, gdje sam i sam volio sjediti. Često sam je otale morao seliti, moram reći da se je teško dizala. I oštrim pogledom je je znala pogledati... Ta drvena kištra je bila kraj peći uz sami ormar, na koji sam se često znao nasloniti i uživati... Na toj kištri bi ona često zakunjala. Naprotiv, ona je često pospano zijevala i to je bilo svakako nepristojno. Ona je bila uvijek u istoj robi. Imala je na nogama cipele gležnjerice cokule, vunene bijele čarape,.., koje joj je moja mama činim mi se saštrikala i poklonila. Imala je debeli frotirani šos gotovo do zemlje. A na sebi je imala nekoliko debelih vesti. Bilo to vrućina ili snijeg.. Imala je iznimno plave i tupe oči,.., često je protiv mene mrmljala i prosvjedovala pred mamom... Higijena joj je bila zadnja strana, smrdjela je po znoju... Ja sam se pred mamom znao često našaliti - da dobro kuha - kad Gabrica osjeti miris njene hrane čak na 200 metara, do svoje kuće. Jer, evo nje začas.
Ta bogo-bojazna žena više ne ide u njihovu kamenu crkkvu, nego ona osjeća strašnu odvratnost prema skandalu, koji je očito tamo i sam doživjela. Vidjela je, da svećenici su lopovi i lažni apostoli svjetla. Da sve što govore - ne čine, nego veliko breme trpaju na ljudska pleća... Gabrijela je zbog toga klonula i profućkala svoje najljepše dane. Jedina joj je bila utjeha dobra moja mama Drina - kao moćna rijeka milosti i okrepe... Gabrici je bilo dobro u krugu naše obitelji, gotovo da se je htjela stopiti s njome. Ali ta žena je bila bolesno škrta i prokleta.... Gabrijelin suprug je jadan bio sam kod kuće. Ona mu nije kuhala niti kupovala hranu. Ta njihova kućica je imala malu kuhinju i sobicu sa špajzom. Očito je, da Gabrici su prošli najljepši dani oko popova... Nije bila glupa brbljavica, nego je više podmuklo šutjela. Razgovarala bi kada bi je netko nešto pitao. Mladost joj je prošla i sad nitko ne zna više za nju.
Ali vidjeti čete u daljnjoj priči da to nije bila obična žena - nego, ona je bila prava zmija "zvečarka". Pitao sam mamu: kako Gabrica može doći u našu kuću i šutjeti?! Moja dobra mama je rekla - a što ću joj ja! Gabrica je bila sebična egoiskinja, nije ju zanimalo ništa,.., nitio to da pomogne mami - za tu hranu što je dobila. Nije ju zanimalo čak - što njezin suprug jede kod kuće. Ona nije pitala mladost - gdje će završiti njezina starost. Ovaj istiniti roman počeo sam pisati 16. ožujka 2007. godine, od jednom sam se sjetio - kako je jedna ljudska sudbina izgledala. Pa sam stoga odlučio zapisati ovu priču - koja svakako može poslužiti mladima generacijama koje dolaze.. Kako je ta žena bila nemilosrdna prema svome mužu!? Kako nije imala ljubavi za nikoga. Kada su njezinu staru kuću rušili - ti radnici našli su ogromno puno novaca u jednom spremištu... Sve, buntovi novaca i to sve nove novčanice od "hiljadarke"- da se s njimna možeš brijati, kako bi se to moglo reći. Ja da osobno nisam vidio svojim očima - ne bi vjerovao. Radnik zamahne s krampom, a ono "lova" se rasula na sve strane... Kaže meni taj radnik koji se prignuo, dok je u drugoj ruci držao kramp: "dečko evo ti novaca!" Uzmem ja i idem pokazati svojoj mami. Mama kaže bila je devalvacija novaca "sa hiljadarke su se skidale dvije nule" tako da bi to onda bilo 10 dinara. Gabrica nije odnesla u banku novac i zamijenila - taj novac je poslije bio nevažeći...
Kažem ja mami - vidiš ti si nju godinama hranila - a ona je imala više novaca od tebe... Očito je krala novac i popovima, i nije znala što će s njime.. Želim kazati kako je jadna moja mama Drina Pezer - Stojković, pomagala drugima i trošila na njih svoje vrijeme i novac... A što je dobila za uzvrat?! Ovdje želim kazati kako sve u jednom vremenu i nekime ljudima - vlada mrtvi um, koji krčio puteve komunističke i religiozne revolucije...
Razdoblje od 1970., pa do 1975. godine spada među najznačajnije periode u mome razmišljanju - i u onome što sam zapazio... To su mi bili lijepi dan kada sam imao 17 godina. Tada je započela borba između komunista i sudbine Jugoslavenskog naroda. Nitko nije vjerovao niti prepostavljao da će se SFRJ raspasti u nacionalnom ratu. A u biti to je bila komunistička frakcija i njihov obračun u koji su uvukli narod. O svemu što pišem ja dajem svoj sud i pogled. Svakako ovaj roman može biri zanimljiv sa povijesnog i filozovskog pogleda. Riječ je o marginalnim klasama i urotama,.., politike i religije... Tobože narod su uvukli u neko "hrvatsko proljeće" a to je bila čista manipulacija s narodom. U našu kuću je dolazila i "Francika", jedna stara žena koju smo mi zvali "Ličanka". A njezino pravo ime je bilo Danica Jurković, ona je imala tada lijepu kći koja se je zvala Marija. No, imala je i sina Josu, koji je obolio u JNA, pa su ga poslali kući. On rijetko je izlazio iz kuće van, jer oboli je na živce... Ličanka je uvijek znala Gabricu zafrkavati, i govoriti da dolaze po nju vragovi...
Na igralište za djecu je dolazio po noći Branko Dundović, zvani Dundy, on je do kasno u noć tu vježbao.. Žene su za njega govorile da je; manijak, buzurant ili čudovište... Tog lika sam znao i nije mi jasno zašto su ga se neki bojali. Nedugo sam čuo - da dok je umro - da su isto kod njega našli puno novaca, a po tržnici je skupljao otpatke od hrane. I nije se oblačio, nego neuredno hodao po gradu... Samo za razliku od Gabrice, koja se je znala naljutiti i vikati "Kurva ti materina", Dundy se nikada nije naljutio...
Prije ovih događaja, negdje 1968. godine, ja sam imao deset godina i moj otac me je često vodio sa sobom. Uhvati me je za ruku i krenuli bi u selo udaljeno čak do 7 kilometara od grada. U slobodno vrijeme moj otac je radio nešto po dvorištu; ili je cijepao drva ili popravljao šupu, tj. daske na šupi... On je znao čitati novine "Borba", ili "Vijesnik", i nikada se nije miješao u politiku. Nije volio sudjelovati u javnom životu nigdje. Jedino u što se je uzdao bio je rad.. Otac je volio ići u kino s mamom, ponekada je vodio brata i mene... Kao djeca znali smo dobiti i batine od oca, kada se je naljutio... On je radio u poljoprivrednoj zadruzi "mali salaš", te često je pomagati drugim siromašnim ljudima i susjedima, nosio im je čak i mlijeko u kantama...
Moja mama je bila lijepa žena, ozbiljna i zamišljena izraza... Svoja materinska osjećanja ispoljavala je na način - što nas je uvijek - brata i mene vodila na kolače u slastičarnicu. Uvijek kao djecu nas je dragala po glavi, unosila je u naš život toplinu i, zabavu, i radost... Majka je bila odlučna i uporna, nije puno posvećivala inteligenciju prema stjecanju diploma.. Osjećala je roditeljsku odgovornost, brata i mene je školovala u vrlo teškim uvjetima. Svog muža Milana-Miloša Stojkovića je voljela i poštovala. Moji roditelji su imali vrlo težak život, oni nikada se nisu poslovima znali izvuči. U važnim trenucima života, stvarno su pokazali roditeljsku ljubav prema djeci. Sprovodilo se je ono što je bio interes obitelji. Tata je bio dobročudne naravi, ali nekada i agresivan i tvrdoglav... Pa, možda malo i naivan, jer svi su njegov rad iskorištavali.... Lakomislen je bio prema životnom stilu, podmetao je pleća tamo gdje nije trebao.. Sjećam se, da sam kao dijete išao često s njim raditi i fizičke poslove kako bi zaradili... Moja majka Drina Pezer, potječe iz Hercegovine, također iz doseljeničke porodice, koja je došla u Hrvatsku NDH 1941. godine. Otac je rođen Makedoniji 1930., ispod Šarl planine, u mjestu Belovište. U Bjelovar je došao 1952. godine, uglavnom ja potječem iz radničke obitelji... Moja majka Drina je rodila prije brate i mene, dvije kćeri bliznjakinje koje su nakon 2-3 mjeseca umrle..
Istina o Branku Stojkoviću je sigurno najslavnija i najpoznatija u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, odnosno kraju i Hrvatskoj. On je junak, koji je ustao "u ime svijesti" da se bori protiv zla i ništavila... Epizode iz njegovog legendarnoga života povezane su gotovo iz cijelog društva. Stojković je osnivač Hrvatskog pokreta ŠTIT, koji je sačinjeni od najdirljivih priča o ljudskim sudbinama i potrazi za boljim i ispravnim životom.. Ova snaga, koja je otpočela pravednim stavom i neumornošću junaka, koji je uz to i izvikani kao tobože "mafijaš", u liku koji se ne libi i fizički obračunati za svoju istinu i stavove... Pri svemu tome tu pridonosi i njegova ne iscrpna energija, koja u svakom slućaju ostavlja svoj trag....
HRVATSKI POKRET “ŠTIT”
BRANKO STOJKOVIĆ
--------------------------------------
Adresa: Đurđevačka cesta 159
Bjelovar / 04.05.2013.
HRVATSKA
Kućni telefon: 00 385 43 231 297
Mobitel: 00 385 95 814 82 90
Žiro-račun: 2340009-1100203086
Privredna banka Zagreb
http://crostojkovic1958.blog.hr
brankostojkovic152@yahoo.com
URED: Masarykova 8
----------------------------------------------
|
