KINEZI TIHO NAPALI NAŠ GRAD BJELOVAR
Naš grad gubi sve više svoje prirodno naličje. Jer u svakoj ulici u centru postoji Kineski dućan. Ne bi tu bilo ništa čudno što niču novi dućani. Kinezi dovoze svoju robu - koja je ravna otrovu. U njihovim trgovinama nema gotovo ništa što valja. Tako ja dođem u njihov dućan i kupim natikače (šlape), taj dan sam ih nosio do navečer. Operem ja noge i legnem u krevet spavati - kad nešto smrdi užasno. Pitam ja ženu Živku, je li ona osjeti kakav smrad. Njušim ja svoje noge i njezine i ništa ne osjetim. Kad ja zavirim pod krevet i ponjušim natikače, a ono one smrde neopisivo. Kažem ženi da ih odmah baci u smeće. I tako sam džabe dao novce.
Prošlo je jedno vrijeme, opet ja skrenem u kineski dućan. Svidi se meni majica crne boje sa nekim kineskim slovima. Kupim ja tu majicu za 10 eura. Pitam kineza trgovca - da li se ta slova prilikom pranja neće isprati? Taj trgovac sa "krivookim očima" kaže mi - ne povezano na hrvatskom jeziku - da treba majicu prati u mlakoj vodi i to ručno. Tako ja dva dana u ljeti proveo u novoj majici. Između ostaloga sam rekao ženi kako majicu treba prati. Treći dan žena (o)prala tu kinesku majicu i od nje je poslije ostao obični "spirak". Uzeo sam ja majicu i sjeo u auto i otišao u kineski shop. I baš nađem tog kineza (trgovca) kojim mi je prodao tradicijsku majicu. Pitam ga: Što je ovo? On gleda i šuti,.., bacim mu ja majicu pod noge i izađem van.
Opet je prošlo neko vrijeme, i ja s gospođom Nadom uđem u kineski dućan. Ništa nismo pametno našli ali na kraju ipak kupim jedne crne cipele. Iako mi je Nada rekla; da to ne kupujem - jer cipele smrde. Ja sam rekao - da će se prilikom nošnja izvjetriti... Međutim, poslije cipele su smrdjele još više. Meni ih je bilo žao baciti, pa sam te cipele koje su imale lijepi dizajn poklonio jednoj sirotinji...
Četvrti put sam opet "najbao" kad sam za bicikl kupio svjetlo koje po noći žmirka,... mislio sam - to valjda neće smrdjeti.. To svjetlo nakon par dana "rasulo se" samo od sebe. Napokon sam odlučio da više ne ulazim u njihove dućane. Njihova roba ne samo što smrdi nego je najlošije kvalitete. Ja mislim da taj najlon i plastika od koje rade tu robu potječe sa smetlišta i da je to - kao što sam rekao otrov...
Ljudi se jagme jer ti proizvodi su jeftiniji, oni nisu svjesni što kupuju. Škrtac dva puta plaća i to je istina. Gledam neke u Bjelovaru privatne poduzetnike koji su iz pohlepe dali svoje lokale u najam Kinezima; Stevo Gustović, Zdravko Remuš i Milan Štefanac, i dr. Zanimljivo je da naši mladi ljudi služe u Kineskim dućanima i da mi u Hrvatskoj ne možemo imati našu robu i dućane. Da u svojoj državi gospodare nam tuđini.... Gustović, Remuš i Štefanac trljaju ruke i njih baš ih briga za nas.
HRVATSKI POKRET
Udruga ŠTIT
BRANKO STOJKOVIĆ
Adresa: Đurđevačka cesta, broj 159
Bjelovar, grad
HRVATSKA
Kućni telefon: 00 385 43 231 297
Mobitel: 00 385 95 814 82 90
http://crostojkovic1958.blog.hr
URED: Masarykova 8
brankostojkovc152@yahoo.com
———————————
1210. Članaka
|
