MEMOARI – BRANKO STOJKOVIĆ (1.dio)
A ovo su ostaci vodotornja uz željezničku stanicu Grubišno Polje.
BILJEŠKA O AUTORU
Branko Stojković, rođen je 26. lipnja 1958. godine u Bjelovaru/Hrvatska. Amaterskim novinarstvom se bavi od 1988., kada je počeo pisati za razne listove, lokalne tjednike…
Kada sam se uhvatio rada na ovim memoarima ponajprije o životu moje majke Drine Stojković, djevojački rođene Pezer. Moja majka je imala vrlo težak život, koji bi se mogao smatrati prijelomnim, jer kao djevojka ni sa 21 godinu sišla je sa parnoga vlaka na željezničkoj stanici u Grubišnom Polju 1941. godine.
Ona se je doselila iz hercegovačkog krša sa svojom majkom Danicom Pezer i sa sestrama; Dragicom, Ivom, Katom i Šimom, i bratom Ante Pezer. U mjestu gdje je rođena moja majka nema plodne zemlje, a kamenjar je svuda naokolo. Siromaštvo i glad ih je natjerala da krenu u neizvjesnost i nepoznato… Gledajući to sa druge strane nagovorio ih je i naveo, na taj čin od majke brat Franjo Pezer, rođen 1913. godine. Kako bi se on zadržao i proširio na skromnom obiteljskom imanju sa ženom Vinkom i svojom brojnom djecom.
Žao mi je, što moja majka Drina nije mi više pričala o sebi i svom životu. Čak je prešutjela da je niknula iz najveće ustaške obitelji, i kao svjedok nekih vrlo važnih povijesnih zbivanja, o tim etapama nije nam željela govoriti ni pred mnom i bratom Milenkom. Nije nam htjela trpati breme na leđa ideologije NDH, koja je 1945. godine izgubila rat., tj. Hrvatsku su preuzeli partizani i komunisti.
Sada sam uvjeren da moja majka Drina je puno trpjela i podnosila i tako je bila snažna. Njoj i nama nije bilo lako živjeti u komunističkom sistemu – jer često su nas držali i smatrali kao neprijatelje i lažno prokazivali. Moja majka u-prkos svemu doživjela je 82 godine. Umrla je 05.08.2002. godine. Ja bih volio iznad svega da je i duže poživjela. Ona je rođena 09. veljače 1920. godine u Cerovom Dolcu kod Ružića/Ljubuški. U Domovnici joj piše Donji Mamići, Grude, Bosna i Hercegovina.
Moja majka je iz Grubišnog Polja došla živjeti u selo Cremušinu, u srce “Bilogore”, gdje nekoliko godina kasnije, partizani osvajaju Grubišno Polje, i tu joj ubijaju brata Antu Pezera, mog ujaka – koji je nosio ustašku uniformu. Partizani su ga zaklali s noževima bez suđenja… Od moje majke otac Ivan Pezer, umro je u 41 godini života, obolio je od tuberkuloze.
Prije nego sam počeo pisati moje memoare prolazio mi je kroz glavu čitav majčin život, sve slike, i svi događaji, želio sam povezati i dočarati se, odnosno percipirati* sva događanja iz njezina života. Sad mislim da mi je od velike koristi, što sam probudio u sebi uspavane snage i moći. Što sam stekao svijest o sebi, a to mi daje snagu da spoznam i analiziram sve što je moja obitelj radila. UDBA nas je špijunirala i učestalo kontrolirala…
Sad me bude i sjećanja na partizanski i komunistički logor u Velikoj Pisanici. Moju majku Drinu Pezer sudili su za špijunažu u rujnu 1944. godine, sa 6 mjeseci prisilnog rada i oduzimanjem jednog svinčeta. (Presuda Broj: 468/1944., U ime naroda Jugoslavije, 1. rujna 1944. godine. Predsjednik, Ivan Lončar, ovjerovatelj Savo Velagić i zapisničar Božidar Podobnik) Smrtnu kaznu za Drinu Pezer tražio je: Odsjek za zaštitu naroda, Br. 145/29. rujna 1944. godine, po majoru OZNA-e Josipu Manoliću.
No, moje bavljenje sa političkim životom pomoglo mi je da shvatim bit čovjeka i da shvatim svjetska zbivanja,.., i smisao čovjeka na planeti Zemlji.
Kad je izbilo “Hrvatsko proljeće 1971. godine”, u mojoj majki Drini rodila se je nada, jer ona je željela da Hrvatska opet bude samostalna država za sebe, kao što je bila i prije za vrijeme NDH. Majka se uključila u stihijska ta zbivanja. Zacijelo nije joj bilo lako, kad je ubrzo shvatila da od toga neće biti ništa. Da to nema veze s Hrvatima, nego da se radi o komunističkoj frakciji, i međusobnoj borbi za vlast. Ili bolje rečeno radilo se o međusobnom obračunu.
Svi po mojoj rodbinskoj vezi od majke bili su vrlo religiozni – kako bi se ono reklo zakleti Rimo-katolici. U našoj kući na Trgu Stjepana Radića br. 40, u Bjelovaru, često se slušala na radiju emisija “radio Vatikan”, moja baka Danica Pezer pratila je svete mise i Papu.
Moja majka, iz sela Cremušine, poslije je došla živjeti u Lasovac kod Šandrovca, a potom su doselili u Bjelovar. Kao dijete čuo sam priču u kući, kada se je razgovaralo: kako su onda – svakodnevno gledali smrti u oči i gledali kolone izmrcvarenih ljudi, na križnom putu, koji su se kretali prema Sloveniji, tj. prema Austrijskoj granici.
Moja majka mi je jednom ispričala da je gazila preko brojnih mrtvih ljudi, i kako se je nagledala smrti u Drugome svjetskome ratu.. (1941-1945.)
NAPOMENA: SLIJEDI NASTAVAK
——————————————–
(UDRUGA ZA LJUDSKA PRAVA ŠTIT )
BRANKO STOJKOVIĆ
http://crostojkovic1958.blog.hr
00 385 (0) 95 814 82 90
CROATIA / BJELOVAR
brankostojkovic152@yahoo.com
——————————————-
|
