Pravo na rad, nezavisni mediji i sloboda novinarstva jesu – demokracija
Naši stavovi
U svim naprednim zapadnim zemljama uveden je sustav osiguranja koji svakome građaninu jamči minimum za opstanak u slučaju nezaposlenosti, bolesti ili starosti. Ako želimo ići u korak s Europom treba se učiniti da se to uvede i kod nas kao društvena, bolje rečeno državna obaveza koja bi funkcionirala na način da svatko tko radi ili je radio, može ostvariti sredstva za opstanak. Uzmimo primjer naših umirovljenika. Da bi ih se riješili za njih su izmislili “Udruženje umirovljenika” i od njih skupljaju članarinu te ako određeni broj godina budu redovito izdvajali novac, imat će “komplet troškove pogreba”. I to su nazvali “Posmrtna pripomoć”. Zamislite da čovjek sebi, pod stare dane skuplja za pogreb!
Za zajednicu tj. državu i lokalnu vlast trebalo bi biti važno da čovjek dobije zaposlenje, krov nad glavom, sigurnu zaštitu i to su njegove vječne istine. Čovjek mora raditi da bi živio, ukoliko ga drugi ne iskorištava i ne ograničava. Umjesto da rad bude ugodna djelatnost, aktivnost i zadovoljstvo, on postaje opsesija a to je prinudni rad kada se njime ništa ne ostvaruje i ništa ne posjeduje. Bolje rečeno, to je borba za goli život. U Hrvatskoj ima 500.000 nezaposlenih, 150.000 mjesečno ne prima plaću a rade, a 120.000 pod prijetnjoj otpuštanja s posla, jer njihova poduzeća nisu rentabilna i idu u stečaj.
Hrvatska vlada trebala bi najhitnije donijeti “Zakon o zaštiti rada” i to je najveći zakon privrede i gospodarstva. Ako rad nije adekvatno plaćen, ni čovjek nije cijenjen. Zbog toga je veliki broj ljudi na rubu egzistencije. To su zakoni i načela za dobrobit cijeloga društva i zajednice, odnosno države, jer to za sobom povlači i sve ostalo. Pomoću rada čovjek izgrađuje sebe i društvo i to kao neovisno biće. Što se više razvija njegov rad time se razvija i njegova individualnost. Čovjek kao stvaralac i razumno biće doživljava vrhunac svog rada i ostvaruje motiv. Oni koji su nam dužni dati vjeru u mogućnost napretka ne smiju nam oduzimati vjeru u pravednost i odvoditi nas putem sile dominacije.
Inozemni mediji – tisak pišu o nama kako smo “kao narod prepušteni ulici” i u svojim novinama nas nazivaju “balkanskim uličarima”. Ustvari sanjarenje je simptom nedostatka povezanosti sa stvarnošću. Ono ne osvježava i ne odmara – to je u osnovi bijeg sa svim negativnim rezultatima i nedostatak koncentracije. Nije dovoljno sve to prikrivati uljepšavanjem grada, stvaranjem kramova i praznika, ozelenjavanjem površina parkova da bi se sakrila tuga i nezadovoljstvo građana.
Branko Stojković: Novca ima za sve osim za pokretanje gospodarstva
U utorak, 24. lipnja 1997. godine u 10,45 sati Bjelovaračani su prvi put, nakon sedam godina, mogli čuti “zvono”, ako su se zatekli u blizini, koje se oglasilo sa srpske pravoslavne crkve Sveta Trojica u gradu Bjelovaru. Radnici poduzeća koje izvodi građevinske radove, adaptaciju tj. restauriranje vjerojatno su isprobali da li zvono radi. Još malo pa ćemo ga svaki dan slušati. Sredstva za obnovu su se iznašla, ne samo za kapelice, muzeje, povijesne arhive, fontane, spomenika, itd. A za pokretanje rada, od kojeg sve počinje, poduzeća i gospodarstva – nema!
Da bi se uposlio netko od mnogih nezaposlenih kojih u Bjelovaru službeno evidentirano ima 9.000 a dakako ih je više, trebaju sredstva koja se troše drugdje. Za to vrijeme naše su bjelovarske firme “pod ključem” kao neriješeno pitanje. Što na to kaže Sindikat, Bedem ljubavi, brojne udruge i odgovorne institucije?
Branko Stojković
"Naše vrijeme" Prve neovisne novine Bjelovarsko-bilogorske županije
Bjelovar, 09. srpnja 1997. broj 13. str. 22
|
