NAPAD BEZUMNOG ČOVJEKA NA PRIRODU (2)
U pismu čitatelja objavio sam članak u N. Bjelovarcu 27. svibnja 1993. god. na strani 8: » NAPAD BEZUMNOG ČOVJEKA NA PRIRODU «. Pisao sam o tome kako je ne svjesna ljudska ruka srušila, ogoljela i upropastila naš tako lijepi i najljepši bjelovarski glavni park. Iživljavajući se i sakateći naše prirodne vrijednosti, oazu i pluća grada.
To se zove čimbenik pod parolom o zaštiti i održavanju i očuvanju zelenih površina okoliša. Gledajući s gađenjem to nedjelo i osuđujući sve što sam vidio i doživio kao i ostali građani ovoga grada, izrazio sam svoje nezadovoljstvo.
I postavio niz javnih pitanja o tome: Zašto su srušeni toliki borovi oko paviljona i drugdje u parku, te zašto su stabla kestena tako unakažena? Zašto je srušeno stablo jasmina, stara bazga i ostalo ? Zašto prilikom rušenja pilama i sjekirama se nije vodilo računa da ne dođe do trganja klupa i pomak-iva-nj-a s njihovih mjesta, od pada teških stabala.
I za to da bi netko trebao odgovarati, za takvu kreaciju neznanja ili iživljavanja. Da bi u sljedećem broju (našeg) N. Bjelovarca 3. lipnja 1993. godine na strani 14. odgovorila Marina Antulov, voditeljica parkova u poduzeću » Bjelovarski vrt « s naslovom : » Pomoć biljkama a ne devastacija «.
Između ostalog istakla je; » Dosta povika bilo je na djelatnike – Bjelovarskog vrta kada su srušeni borovi oko paviljona i drugdje u parku. Ističe da je takvu odluku donijela komisija pri Fondu u stambeno – komunalnoj djelatnosti, u sastavu pod; 1. Milan Presjećan, 2. Mirko Husar, 3. Dubravko Tomčić, 4. Viktor Bulović, 5. Vera Šimek i 6. Marina Antulov. Da se je htjela osloboditi vizura prema crkvi, koja je u prijašnje vrijeme, bila po fotografijama otvorena. Kritiku prihvaćamo ! I to da se radovi izvode za vrijeme vegetacije. Opet ponovo ističem i u ovome članku: nisam čovjek koji gledam tuđe probleme i poslove. Zar bi trebalo na to sve ostati ravnodušan ?
Pučanstvo je svoje reklo, park je od nas svih i također naša briga. To nije u redu. To što planerka M. Antulov priznaje da se kritika prihvaća. Samo tako, a tko će vratiti nama naš lijepi park. Što je od onda do sada poduzeto da se sve to ispravi, ništa. Zar to ne zvuči drsko i pomalo bezobrazno ? Nego da glupost bude još veća, ponovo su zamijećeni isti radnici 30. 11. 1995. i 1. 12. 1995. god. S pilama i sjekirama gdje opet izvode sliče radove zaštite, tj. proređivanja. Kad sam fotografirao to što rade, upitao me jedan od njihovih radnika: » Što, opet kritika ? «, ne evo pohvale kao i prije. Poslije ih više nisam više vidio.
Sjećam se riječi kako mi je nekada prije rekla autorica radova M. Antulov : » Biti će više zraka «. Zašto su opet bili na udaru borovi i stabla kestena. Još od zadnji put se na borovima vidi nizak čin – borovi preostali, bez vrhova. Ona kaže: Posao je stručno obavljen. Da li samo u zaštitu biljaka ide piljenja i rušenja ili nešto drugo. Volio bi da čujem što bi rekla gospoda iz Ministarstva za šume i poljodjelstvo i ekologiju RH kao i » Zeleni « i drugi.
Za kraj evo i priče pa i mita o nekada našem lijepom velikom parku gdje smo se svi mi lijepo odmarali i družili, igrali se svojom djecom u sjeni svježine njegove, kad nas je sunce ljeti ne milosrdno grijalo i peklo. A sad naš veliki park koji se na jednom pretvori u MRVU.
Što je sa porukom koja stoji često pored šuma i parkova » Što učinimo prirodi, to će i vas zadesiti «. (Iz djela: što je to čovjek mama ? Čovjek je velika tajna; ne znamo odakle dolazi niti kamo ide. Ne uhvatljiv je poput sjene, a kuda god prođe ostavlja pustoš. Taj, čovjek, je li on jako opasan ? Opasan je sine stoga nas-toj da ga »negativnom smislu « nikada ne sretneš. Ako jednom naiđeš na njega i vidiš da je prekasno i da više nema vremena za bijeg onda budi hrabar i čekaj ga spreman. I tada ma što se dogodilo ne okreći mu leđa. Gledaj ga ravno u oči jer se samo tako možeš spasiti. To je jedini trenutak kada je slab i kada ti neće ništa. A kako se čovjek može ne sresti, kako ga se može izbjeći ? Osjetit ćeš ga kako ti se približava. Čovjeka, sine, prati neki poseban miris. Miris straha, nesreće i bola. On se njime hrani. I po tom ćeš ga mirisu prepoznati. «
Branko Stojković
NOVI BJELOVARAC, 14. prosinca 1995. Str. 18
|
