PRIČA O KRVNICIMA JOSIPA MANOLIĆA
Manolićev crveni partizanski odred OZN-e ljude je skidao sa vlakova na stanici u Bjelovaru, a prije nego što su ih odveli oni su im pomno pregledali osobne iskaznice, tj. dokumente. Tražili su da im (ih) odmah pokažu, zatim oni sumnjivi bili su izdvojeni od drugih ljudi. Oni što su se odlučili za bijeg, u njih su pucali i vikali – držite zlikovce. Čak neki su u željezničkim vagonima za prijevoz stoke bili prugom prebacivani do prve male željezničke stanice kraj šume Lug, gdje ima nekih desetak kuća u blizini. Bijaše to tmurni dan.. Na tračnicama je stajalo nekoliko vagona, iz kojih su zatvorenike izgonili van. Ranjene su nosili, jer nisu mogli hodati. Moja mi je majka pričala 1975.-tih godina, kako su u šumi Lug mučki poubijani ljudi. I to sve oni koje su tih dana u lipnju 1945., doveli. U nekoliko dana poubijali su 184 zarobljenika: neki su bili ustaše, neki su bili domobrani, a neki subili iz domaćeg življa, koji su okupatorima i fašistima pomagali na razne načine. Za vrijeme strijeljanja i ubijanja na razne načine, leševi su ostali danima ležati na livadi pokraj šumarka. Iako je to udaljeno nekih stotinjak metara dalje od ceste (kaldrme) koja ide za predgradsko naselje Novoseljani. Nitko se na leševe nije obazirao. Neko vrijeme leševi su tu stajali i počeli su smrdjeti, odnosno počeli su se raspadati. Blijedo nebesko rumenilo visjelo je iznad šume Lug. Izdaleka vidjeli su se mrtvi ljudi kako leže kao neki nabacani gunjevi.
To je mogao napraviti samo bez suđenja: lažljivac i varalica, fanatik i ubojica i luđak,…, šef OZN-e Josip Manolić Joža. I to mu je bila izlika – da oni su bili neprijatelji. Mnogi u logorima su završili samo zbog toga što su služili regularnu hrvatsku vojsku, koja se je zvala „ustaše i domobrani“. To naravno nije sve. Tko je od domaćih ljudi pomagao vojski NDH-a, dao im, naprimjer, kruha ili vode, bio je strijeljan. Partizani za nikoga nisu imali milosti. Uvijek poslije strijeljanja je nastala tišina. Partizanski osjećaj i ideologija su pobijedili. Josip Manolić Joža je po Bjelovaru jahao na bijelom konju, kao major OZN-e samo je vikao: „vodi“,… Svojim žrtvama najčešće su vezali ruke golom metalnom žicom. Poslije streljačkih plotona i vrane i sve ptice su odletjele sa stabala u šumi. Na pucnjavu su odgovarali samo krikovi, koji su izgleda bili glasniji od hitaca. Neki partizani su svojim žrtvama sa maljevima razbijali glave i noževima rezali vratove… Bilo je previše mrtvih, pa stoga ubijanja su nastavljena i na drugim lokacijama: Kupinovac, Zvijerci (šuma Razbuška), Predavac, Zrinski Topolovac,… itd. Uglavnom u našoj bjelovarskoj regiji bilo je puno takvih mjesta. Ali šuma Lug je ostala kao nešto posebno i specifično. Nešto slično bilo je u Šandrovcu, koje je udaljeno od Bjelovara 20-tak kilometara. Partizani su izvlačili iz kuća određene ljude i vikali pomahnitalo „kolji!“… Kao i u šumi Lug dolazili su štakori i druge životinje te su se hranile od ljudskih ostataka. U nabujalom smradu, koji je do daleka dopirao, kao zaraza. Donesena je naredba iz partizanskog vrha da se mrtvaci moraju pokapati u trapove kao krumpir. Izgledalo je da su obližnje kuće dalje od šume, a bile su bliže (nego) što se moglo misliti. Na obližnjim grobljima partizani su trgali drvene križeve i bacali ih u vatru, izgledalo je kao da se na njima griju. Bilo je toliko toga o čemu se onda nije smjelo razmišljati i govoriti. Smrt i avet je carovala. Iz trapova su ispadale ruke, glave, noge i drugi dijelovi tijela od leševa. Onda su partizani na čelu sa Manolićem naredili da u šumi se iskopaju velike rake, koje su bile nalik malim bazenima, negdje su one bile promjera 8 metara sa 3 metra , u koje su nabacali leševe. I prije nego što su ih zatrpali polili su ih živim vapnom.
Bilo je to u lipnju 1945. godine, kada su kraj vojnika, poubijani i starci i žene i djeca. Jer neprijatelje je trebalo zatrti do kraja, pa i posljednje njegovo sjeme. Godine 1991., otkopani su ostaci tijela, te su prebačeni i pokopani u novo izgrađenu grobnicu. Napominjem da i danas je Josip Manolić Joža živ, ali ne odgovara za ubojstva vojnika i civila bez suđenja. Ne odgovara za počinjeni ratni zločin, iako još postoje živi svjedoci, koji bi mogli potvrditi što je Manolić radio. Moja mama je meni rekla, da jedina bi joj bila želja, da Manolić bude osuđen za svoje zločine nad Hrvatima. Tako mi je pričala moja majka Drina Stojković – Pezer, prije nego što je umrla 2002., u 82. godini života. Rekla mi je: „Sine zapamti da Manolić je veliki krvnik, svojim očima sam gledala kako njegova vojska ubija ljude, koje su poslije nabacali kao drva … na hrpu.“
Priča o josipu Manoliću Joži ne smije ostati neispričana, odnosno zaboravljena. Ovo činim na spomen svojoj majci. I svim žrtvama koje je Manolićeva vojska poubijala.
BRANKO STOJKOVIĆ
|
