The Window of Life
 Dva smrtno bolesna covjeka, Mate i Jure, su lezala u jednoj bolnickoj sobi. Mati je bilo dozvoljeno da svaki dan provede jednu uru u polusjedecem polozaju da bi mu drenirali tekucinu iz pluca. Njegov krevet je bio pored jedinog prozora u sobi. Jure je imao polomljenu kicmu pa je cijelo vrijeme provodio lezeci u ravnom polozaju.
Unatoc njihovim teskim zdravstvenim problemima, njih dvojica bi provodili sate u razgovoru i hrabrili jedan drugog. Razgovarali bi o njihovim zenama, djeci, kucama koje su izgradili, poslovima kojima su se bavili, gdje su isli na godisnje odmore, i mnoge druge dogodovstine. Svako popodne kad bi Mate bio u polusjedecem polozaju, on bi proveo cijelu uru gledajuci kroz prozor i opisujuci sto se desava napolju. Jure bi uzbudjeno slusao o divnim stvarima koje mu je Mate prenosio gledajuci kroz prozor. Jure se uvijek radovao toj uri kao malo djete poklonu. To je bilo jedino vrijeme u kom se mogao vezati za stvarni svijet. Prostranstvo i ljepota vanjskog svijeta su bila tako blizu uz bogato obojene price iz Matinih usta.
Mate bi svakodnevno opisao pogled kroz prozor u detalje. Pogled mu je padao na park pored lijepog jezera u kome su se buckale patke i bijeli labudovi. Ponekad su na jezeru bila djeca i igrala se sa njihovim papirnatim brodicima. Nekad su se takmicili da vide koji ce dalje da otplovi. S vremena na vrijeme mogli su se vidjeti i mladi zaljubljeni parovi kako se secu pored jezera drzeci se za ruke. Vrtlari su zalijevali raznobojno cvijece pored setalista i spricali jedni druge na vrucim ljetnim danima. U takvim danima kad nije bilo niti jednog oblaka na nebu u daljini su se nazirali gradski neboderi te je Mate i njih u detalje opisivao. Jure bi sve to pazljivo slusao i ti predivni opisi bi ga toliko zanijeli da bi sebe zamislio kako sjedi napolju u jednoj od drvenih klupa i sve to sam promatra. Jedno popodne Mate je cak opisivao gradsku paradu koja je prolazila kroz park sa balonima, i kako su pustali dekorirane plovke na jezeru. I tako su dani u bolnici prolazili dok su Mate i Jure providili u dobrom raspolozenju koje je kulminiralo svako popodne uz novu prica s pogleda kroz prozor.
Jedno jutro kad je medicinska sestra donijela terapiju nasla je bezivotno tijelo Mate koji je noc prije tiho i lagano umro u snu. Tuzno je pozvala doktore da potvrde smrt a potom su mu tijelo prevezli u hladnu komoru.
Ukratko poslije Matine smrti Juri su nedostajali razgovori a narocito ona ura u kojoj mu je Mate prenosio vijesti o vanjskom svijetu. Mada je bio jako tuzan ipak se odlucio malo ocvrsnuti te je zamolio sestru da ga prebaci na krevet do prozora. Sestra je to ucinila sa zadovoljstvoj jer je uistinu htijela da ga oraspolozi. Iako je Jure bio tesko povrijedjen i svaki pokret mu je zadavo uzasne boli odlucio je stisnuti zube i probati se malo podici da bi pogledao kroz prozor. Pitao je sestru da malo podigne gornji dio kreveta te da ga potpori sa par kusina iza ledja. Ona bas i nije bila voljna da to uradi bez dozvole doktora ali gledajuci njegovo tuzno lice i na njegovo insistiranje je pristala. I konacno u bolnom polusjedecem polozaju Jure je nakon mjeseci boravka u bolnickoj sobi bacio prvi pogled kroz prozor na stvarni svijet. Odjednom mu je grc uhvatio lice i nije mogao da progovori. Naime prozor je bio blokiran ciglom od susjedne zgrade. Nakon par trenutaka zbunjene tisine rekao je sestri da ga vrati u lezeci polozaj. Potom je pitao sestru sto je to moglo ponukati Matu da kreira tako stvarne i bogate price o pogledu kroz prozor. Sestra mu je odgovorila da je Mate bio slijep te da nije mogao cak niti da vidi kroz prozor te mora da je sve to bilo iz razonode.
Epilog: Donijeti malo radosti u neciji zivot unatoc osobnim nedacama je ogromno zadovoljstvo. Zalost podjeljena s nekim je pola boli; sreca podjeljena s nekim je duplo veca radost. Ako se zelite osjecati bogato onda racunajte na sve dobre stvari u zivotu koje se ne mogu kupiti novcem.
“Today is a gift, that's why it is called the present”
|
