Nikad nisam bila pobornik onog mišljenja da bi s bivšima trebalo ostati u okej odnosima. Pod 'okej odnosima' podrazumijevam u principu nekakav prijateljski odnos. Iskreno, nikad nisam vidjela svrhu nekog takvog odnosa, iako, imam jednog bivšeg s kojim sam u jako dobrim odnosima al' on je priča za sebe. Svrhu ne vidim iz tog razloga što mi se ne da sa bivšim razgovarati o sadašnjem (kad-tad se dođe i naj taj dio razgovora), kao što niti ne vidim svrhu da on meni priča kako je njemu uberbajno sa sadašnjom.
Ideja za post proizašla je iz sljedeće situacije:
Jučer, idem u x trgovinu i na ulazu sretnem NJEGA. ON je moj prvi, takoreć u svemu, bili smo zajedno 2 godine. ON je moja prva prava srednjoškolska ljubav za koju sam onda mogla i umrijeti i ne bi mi bilo žao. Prekinuli smo tako da me on o prekidu "uljudno" obavijestio sms-om. Kasnije nije htio niti čuti o tome da razgovaramo, a kamoli da se pomirimo. Sreli smo se jednom, 6 mjeseci kasnije, na kavi i popričali. Nikad mi u biti nije rekao ništa konkretno zašto tada i zašto na TAJ način. Nikad ga nisam niti pitala. Ne znam da li sam se bojala odgovora ili jednostavno nisam htjela dirati u stare rane koje su onda još uvijek nisu bile stare. Nikad nije nazvao da pita kako sam, šta ima, bilo što. Ali ni glasa od njega. Jednom sam ga nenadano srela u Mercatoru. On sa sadašnjom, a ja tražeći poklon sa svoju svekrvu (tako ju ja od milja zovem, iako to nije). Čak se udostojio pitati kako sam, što ima... sve ono što mi je trebalo unatrag koju godinu, a nije mi trebalo sada. Nisam se snašla i jednostavno sam samo produžila kraj njih uz par riječi 'ok je' i 'moram ići, pozdrav i uživaj'.
Dakle, jučer smo se sreli. I to nakon poprilično vremena. Hodajući prema ulazu trgovine skužim njega, a sigurna sam da je i on skužio mene. I onda je napravio nešto što stvarno nisam mogla vjerovati da netko, s kime si bio u vezi određeno vrijeme (duže vrijeme) može zapravo biti hulja tog tipa. Učinio je sljedeće: kako smo se sve više približavali on jedno drugome, on se u jednom trenutku okrenuo na stranu i kao, priča na mobitel. Možda je čovjek stvarno pričao, to ne znam, al' svejedno može doći do eye-contact i nekakvog pozdrava 'bok-bok'. Ali ne, on se OKRENUO leđima. Nisam mogla doći k sebi. Stvarno, ne znam što sam JA njemu učinila da se tako ponaša.
Kaže se, svakom njegovo, pa tako nek' bude i njemu. Iako, majke mi, jednom ću naći priliku kada ću mu svega nasrati. Samo zato što očito nikad nije čuo za imalo ljudkog ponašanja. I onda se zapitam: 'nije li to potraćeno vrijeme?'. Uglavnom, toliko o odnosima s bivšima. Kada možda i želiš održati nekakav odnos oni to ne dozvoljavaju zbog nekakvih vlastitih nebuloza. Stvarno mi je teško razumijeti takve ljude. A možda niti ne postoji neka svrha zašto bi se takvi ljudi uopće trebali razumijeti ili shvatiti.
Vi recite meni.
|
)
