Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Arhiva-linkovi:
Buđenje
Hoćeš li biti moja djevojka?
Jedan čovjek, jedna žena
Pogled na livadu
Miki, Miki House
Lažno optužen
Veze i vezice
Intro
Petlja
Ringišpil

Literatura:
J.P.Sartre: La Nausée
J.Joyce: Dubliners
R.Carver: Cathedral
F.O'Connor:Everything that rises must converge
H-U.Treichel:Der Verlorene
H.Kureishi:Intimacy
F.Grytten:Bikubesong
W.Trevor:Outside Ireland: Selected Stories
J.Franzen:Sloboda
J.Franzen:Čistoća
F.Kafka:Preobražaj
F.Kafka:Proces
O.Pamuk:Zovem se crvena
O.Pamuk:Snijeg
O.Pamuk:Muzej nevinosti
A.Hollinghurst:Linija ljepote
M.Kondo:Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život : japansko umijeće stvaranja reda i pospremanja


E-mail: creativa

creativa
31.01.2014., petak
Intro
Ne znam točno s koliko sam godina naučio čitati, ali mora da je to bilo vrlo rano. Razlog zbog kojeg je to bilo vrlo rano bio je taj što su moja mama i moj tata puno radili, pa nisu imali vremena da mi čitaju priče. Bio sam radoznalo dijete i htio sam znati što znače riječi uz lijepe crteže u slikovnicama. Ako su crteži bili lijepi, mora da su i riječi bile takve. Slovo po slovo i naučio sam čitati, a kad sam naučio čitati više mi nisi trebali ni mama ni tata.

Počeo sam puno čitati, a mama i tata nastavili su puno raditi. Bili su djeca kad je bio rat i najjača uspomena iz rata bila je glad. Puno su radili da više ne bi bili gladni. Iako sam bio mali i nisam radio, bio sam gladan knjige. Gutao sam ih. To se dobro vidjelo kad sam počeo ići u školu, napredujući iz nižih u više razrede, gutajući knjigu po knjigu iz školske biblioteke.
Nakon što sam pročitao sve knjige, počeo sam se dosađivati. Kad se dosađujem izvodim „bijesne gliste“. Mama i tata me nisu primjećivali dok sam gutao knjige. Primijetili su me tek kad sam počeo izvoditi „bijesne gliste“.

Onda su me poslali psihologu koji je rekao mami: 'Dijete kroz čitanje pokazuje veliki interes za svijet oko sebe.' Mama nije rekla doktoru ništa, ali sam saznao da se boji jedne stvari, a ta je da ću nastaviti čitati i kad budem veliki i da neću htjeti puno raditi. Doktoru nije rekla ništa, ali je zato rekla tati kad smo došli kući: 'Naš sin izvodi bijesne gliste kad ne čita, jer ne želi puno raditi kad odraste.' Ne znam odakle je mama izvukla taj zaključak, ali znam da moji roditelji nisu mogli pronaći novaca za kupovinu novih knjiga, iako puno rade. Pošto moji mama i tata nisu pronašli novaca za nove knjige, ja sam s vremenom prestao izvoditi bijesne gliste i počeo izmišljati događaje. A izmišljao sam na način da sam pričao stvari koje mi se nisu dogodile. To ne bi bio veliki problem da ih nisam pričao na način kao da su mi se stvarno i dogodile.

Moji mama i tata nisu čitali knjige, pa nisu vjerovali u moje priče nego su me poslali psihijatru. Psihijatar je čovjek koji je pročitao više knjiga od psihologa. Znam to po tome jer je odmah stao na moju stranu i rekao mami: 'Dijete je napredno, mora puno čitati, to traži njegov mozak; dajte mu da čita.' Kad smo se vratili kući mama je već s vrata rekla tati da taj psihijatar nije normalan, da treba ići u Vrapče jer ona jako dobro zna i bez njega zašto izvodim bijesne gliste i zašto izmišljam događaje koji mi se nisu dogodili i pričam ih kao da su mi se dogodili. Rekla je tati: 'To je zato što je naš sin lijen i ne želi puno raditi.' Mislio sam kako sam premali da razmišljam o tome da trebam puno raditi i samo sam htio čitati dok ne odrastem.

Kako sam prestao čitati jako sam se prestrašio da neću odrasti. To je rezultiralo time da sam nakon nekog vremena prestao i spavati. Ni moji mama i tata nisu spavali. Mogao sam ih čuti kako noćima glasno traže načina da nastavim čitati knjige, ali su bili apsolutno protiv toga da rade za knjige. Na koncu došli su na ideju da bih mogao ponovo pročitati sve knjige koje sam pročitao.Ali meni je to bilo odbojno. To da moram dva puta čitati istu knjigu, za mene je bilo kao da moram ponavljati školsku godinu.

A onda mi se to i dogodilo. Morao sam ponavljati školsku godinu jer sam se povukao u sebe. Kad se povučeš u sebe i odlaziš u školu, ništa ne dopire do tebe. Kad do tebe ne dopire ništa, ništa niti ne daješ od sebe. To da ništa ne dopire do mene i da ne dajem ništa od sebe zasmetalo je učitelju, pa je pozvao mamu na razgovor. Razgovor je trajao kratko. Učitelj je suho rekao mami: 'Vaše dijete se povuklo u sebe i ne daje onoliko koliko mislimo da bi mogao i trebao davati.' Kad je mama čula što je rekao učitelj, ona se rasplakala i počela ponavljati kako ona tu ništa ne može napraviti, kako ona i tata puno rade i kako daju sve od sebe. Nadodala je da više ne zna što da napravi i da se osjeća nemoćno. Rekla je to tonom kao da govori o nekoj nepoznatoj bolesti kojoj nema lijeka. Znao sam da to nije nikakva bolest jer nisam naišao na njene simptome u niti jednoj knjizi koju sam pročitao.

Iako sam znao da nisam ništa loše uradio, imao sam osjećaj krivnje i srama kad smo se vraćali iz škole. Mama je cijelo vrijeme plakala, pa je moj osjećaj krivnje i srama rastao kako je rasla i naša kuća kojoj smo se približavali. Mama je plakala cijelim putem. Ja nisam plakao. Nisam plakao zajedno s njom, jer sam isplakao sve suze dok sam čitao tužne knjige. To što sam bio tužan nije me tjeralo u plač. Dapače, ništa što se dešavalo nije me tjeralo u plač. Čak i kad bi me nešto boljelo, ne bih se rasplakao.

Moju mamu je očito boljelo to što sam morao ponavljati školsku godinu i još se više rasplakala dok je govorila tati: 'Boli me što
mora ponavljati godinu, a tako je pametan.' Ovaj puta nije dometnula, 'ali i lijen'. Jer da je dometnula 'ali i lijen', podsjetio bih je na njene i očeve riječi koje su mi se usijekle u pamćenje: 'Ne moraš ti ništa raditi dok smo mi živi!'.
Nisam htio da mama i tata umru da bih ja mogao raditi. To nitko ne želi. Zato sam, dok su se mama i tata prepirali što da učine sa mnom, uzeo olovku i teku i nešto napisao. Napisao sam velikim štampanim slovima: 'JA TE VOLIM'. Kad sam to pokazao mami ona je briznula u teški plač, kao da moram ponavljati dvije školske godine. Kad sam to pokazao tati on se držao kao da je već pročitao sve tužne knjige ovoga svijeta, isplakavši sve svoje suze i prije nego sam se rodio.

Onda me mama zagrlila, a tata je zagrlio i mene i mamu.
31.01.2014. 09:05 Komentari (9) Isprintaj #
24.01.2014., petak
Petlja
Sjedili smo na stepenicama u neboderu pored Petlje i nismo palili svjetlo. Ulična svjetiljka osvjetljavala je haustor do naših nogu. Nismo puno pričali. Slovio sam za povučenog mladića, a Aleksandra je dugo razmišljala nad svakom svojom rečenicom i na koncu odustala od većine njih. Možda je razlog bio taj što sam se neznatno lecnuo kad mi se predstavila: „Ja sam Aleksandva. Stanujem u nebodevu kod Petlje.“ Neznatno, ali dovoljno da Aleksandra uoči. Kažu da osobe s nekom manom razviju druga osjetila da kompenziraju svoje nedostatke.

Oboje smo kompenzacija. Moj prijatelj Cobra zapazio je večeras njenu prijateljicu Lidiju, a Aleksandra je u toj razmjeni pripala meni. Meni je bilo svejedno, bilo mi je bitno da je Cobra zadovoljan i da je dobio ono što želi. Dok smo šutjeli i dok je Aleksandra smišljala što da kaže, ja sam razmišljao o Cobri i Lidiji. "Gdje su, što rade i kako se provode?" Iako znam da će mi Cobra kasnije ispričati sve do u detalja, moram priznati da sam jedva čekao da opet budemo zajedno. Dogovor je bio da se nađemo u pola dvanaest. Zato, čim je prvi stanar ušao i upalio stubišnu rasvjetu, brže bolje sam upitao: „ Dobro večer, znate li koliko ima sati?“ Muškarac je rekao :“Pola devet“. Nije ni pogledao na sat. A ja sam pogledao Aleksandru i ukočio se. Imala je veliku dioptriju i kao da je malčice gledala u križ. Pomislio sam da će me prozreti zbog načina na koji je gledam i usput proučavam. Ona je gledala mene očima razmućenim u debelom staklu naočala, malo je škiljila i lagano se nasmijala. „ Što si se ukipio? Nitko tu ne gvize. Ne tvebaš se bojati.“ Odgovorio sam da se ne bojim, nego da sam samo htio pozdraviti čovjeka, ipak sam u njihovom neboderu. Aleksandra se nije predavala, gledala me uporno, kao da očekuje da ću se slomiti i priznati da sam kukavica.

Svjetlo se ugasilo i spasilo me. Mogao sam skrenuti pogled s Aleksandre bez posljedica, ali ipak sam zadržao glavu u njenom smjeru. Mislio sam da ona vidi u mraku kao mačka. Susjed je gore negdje zatvorio vrata za sobom. Mi smo šutjeli i nastavili disati, ona malo hrapavije, jer bila je „nešto vivozna“. Jednom se i nakašljala, ali suzdržano, kao da sve što izađe iz njenog grla ima manu. Okrenuo sam glavu prema naprijed nakon vremena za koje sam procijenio da je pristojno okrenuti glavu i ponovio utonuo u misaonu seansu s Cobrom. Iščekivao sam njegove oskudne rečenice, koje su mogle biti prelijepe, ali on ih je razgolićavao, kao i cure s kojima se provodio: „Ima nogu, ima sise, ima guzu, ima sve!“

To „sve“ nisam više mogao podnijeti! Ustao sam naglo, uspravio se i krenuo prema vratima kao da je već pola dvanaest. Čuo sam Aleksandru kako pita: „Kuda ideš?“ i to me zaustavilo. Okrenuo sam se i odgovorio prema mraku: „Noga mi je utrnula.“ Čučnuo sam stoga dva puta, malo mrdao bokovima i par puta prstima ruke stisnuo desnu butinu. Zatim sam se vratio i sjeo, ali dvije stepenice niže od Aleksandre. Opet su me obuzele misli. "Što radim u tom haustoru, zašto nisam s nekom Lidijom i zašto Cobra priča da je on kao ja, da bi imao svaku curu koju poželi? Pa i ovako ih je imao!" Samo je trebao moju malu pomoć, da odvojim lošiju od bolje polovice para prijateljica na koje smo redovito ciljali tijelom naših subotnjih izlazaka.

A što sam ja trebao? Koju vrstu i koju količinu pomoći? Nisam imao pojma. U nemoći spustio sam ramena. Za to vrijeme, Aleksandra se spustila tik do mene. I tada,u mraku haustora, spoznao sam svoje novo osjetilo. Osjetio sam da je Aleksandra ipak kao mačka, topla i mazna. Pred očima su mi zaigrale slike njenih punih sočnih usana, bokova, punašne ali ne prevelike guze, i na trenutak mi ništa više nije smetalo kod nje. Leptirići u trbuhu su zaigrali i posegnuo sam za njenom plavom kovrčavom kosom. Prošao sam prstima kroz nju. Aleksandra se odmaknula u trenu i skoro vrisnula : “Nemoj mi to vaditi! To mi smeta!“ Spustila je glavu u krilo, podigla ruke u zrak, nekoliko puta ljutito stresla otvorene šake, jer niti ona izgleda ne smije dirati svoju kosu, valjda bi se najradije sama počupala od bijesa, da bi zatim nemoćno spustila ruke i gorko rekla:“ Zašto mi svi to vade? Ne volim to...“


24.01.2014. 09:54 Komentari (8) Isprintaj #
17.01.2014., petak
RINGIŠPIL
„Hoćeš li ići u Lunapark?“, upitao sam Tanju dok sam se poigravao loptom nakon nogometa. Ona jedina nije nikad s nama igrala, od svih djevojčica u naselju, ali je redovito stajala sa strane dok smo igrali. Igrali smo svaki slobodni trenutak, vikendom i po cijele dane na toj livadi, kao da smo pčele i imamo usađeni cilj da oprašimo svo to cvijeće koje smo nemilice gazili u žaru trčanja za loptom. I loptu smo nazvali po kukcu: "Buba-mara", zbog njenih naizmjeničnih crnih i bijelih polja, a kupili smo je zajednički, sakupivši novac.

Tanja je šutjela, što me nije začudilo. Kako nije sudjelovala u skupljanju novca za loptu, doživljavao sam je kao uobraženu, kao da si umišlja da je bolja od svih nas. Ili je to bilo zato što joj se nije sviđalo da smo često igrali protiv djece iz romskog naselja? S druge strane, ako je itko od nas bio nalik Romima, bila je to ona. Crne guste ravne kose do ramena, crne oči kao ugljen, lijepe svijene trepavice i preplanula koža. Svejedno, bila je naša i nisam je želio izgubiti. Zato sam joj rekao: „Ako želiš , kupiti ću ti nešto u Luna parku…“, i dodao više za sebe: „… ili ću pokušati pogoditi nešto s puškom.“ Pokušavao sam tim nagovaranjem produžiti igru, započeti novo poluvrijeme, utakmicu, bilo što, samo da ne idem kući.

Tanja je krenula bez riječi. Moje tijelo se kao poslušni pas na njenoj uzici, sasvim tiho okrenulo za njom, malo se njihalo i počelo hodati. Sretan što joj pravim društvo lupkao sam loptu dlanom do visine očiju, dok je Tanja očima tražila sreću među djetelinama. Kad je nije našla, produžila je korak i nestala bez pozdrava među kućama. Načinio sam još par koraka i stao.

Kod kuće nije bilo nikoga, tako da sam sjedio na trijemu podbadajući loptu i čekao da se pojavi netko od roditelja, jer bez njihovog znanja nisam smio preći livadu. A Lunapark su smjestili s druge strane auto-ceste koja je zagrađivala livadu s južne strane. Naše radničko naselje bilo je zapadno, romske čerge istočno, a na sjeveru bila je kasarna. Ni u mojoj kući nije bilo drugačije nego u kasarni. Vojnička disciplina, poslušnost, odricanje, štednja. Tako da sam si natovario poprilično težak teret obećavši Tanji da ću joj donijeti nešto iz Luna parka.

Mozgao sam kako izvući nešto sitniša iz roditeljskih ruku koje su ga grčevito stiskale iz dana u dan, do te mjere da bi otac i majka ponekad gubili boju u obrazima i vukli se po kući kao sablasti. To su bili dani kad mi je krulilo u želucu i kad bih se napinjao da previše ne mislim na jelo. A opet bilo je dana kad im je od tog stiskanja novca navrla krv u obraze, pa bi se zapjenili i tad su padale teške riječi, dok su one čvrsto stisnute šake, kojima su branili naš kućni budžet, na trenutak omekšale da bi se lakše ritmički spuštale na moje tjeme i potiljak. Zato sam smislio da se primim knjige i učenja, ne bi li ih tako umilostivio. No, što da čitam? Čim je počela školska godina, od dosade i znatiželje, cijelo vrijeme sam učio unaprijed i već sam na polugodištu savladao gradivo cijele godine.

Što od silnog ponavljanja, što od iščekivanja da dođu roditelji, nisam se uspijevao skoncentrirati ni na dužinu jedne rečenice. Slova su mi bježala pred očima kao kukci na livadi pred igračima, a počela me boljuckati i glava, pa sam se sjetio majčinih savjeta da ne budem previše na suncu. No bilo je kasno za popravak. U želucu mi je rasla neizvjesnost kako je vrijeme odmicalo i približavao se trenutak dolaska roditelja. Volio bih da prvo dođe majka, nekako mi je lakše bilo s njom, nego s ocem. K tome njena ruka je mekša i nježnija, iako čvršća kad je u pitanju novac.

Podbočio sam lice lijevim dlanom i ispuhivao u njega zrak kroz nosnice. Desnom podlakticom prekrio sam sadržaj knjige, a kako sam ispuhivao zrak, trbuhom sam ritmički zapljuskivao rub stola. Mislio sam o Tanji i nikako nisam mogao dokučiti što me to nagnalo da joj dam takvo, s njene strane, ničim izazvano obećanje. Kružio sam očima po plohi stola kao da je tu negdje netko nožem urezao odgovor. Stol je bio rječit kao i Tanja. Čubio sam usne ljubeći zrak i povremeno jezikom prešao preko njih kako se ne bi sušile. Iz minute u minutu ona neizvjesnost prelazila je u ugodu i na kraju osjećaj je bio kao da sam već u Lunaparku i da se okrećem na ringišpilu.

Kad su moji došli , vani je još uvijek bio dan, a mama je samo kratko dobacila „O, doma si!“ i nastavila prepričavati ocu što joj se sve dogodilo u gradu , kao da otac nije bio njena sjena u kupovini, što je bio najsigurniji način da ne potroše više novaca nego su planirali: „Vidiš kako je dobro što sam toliko obilazila po dućanima? Prošla sam jedno deset posto jeftinije! U današnje vrijeme to nije mali novac.“ Otac je sjeo, ispružio noge, raskopčao dva gornja dugmeta na košulji kratkih rukava i počeo se čupkati po dlakama na prsima. Njegova košulja imala je velike fleke znoja pod pazusima. Majka se nije znojila. Ona je bila sa sjevera. Sa sjevera u kojem je smjeru smještena i kasarna. Otud valjda i ta potreba za željeznom kućnom disciplinom. Tako da mi se često činilo da sam odslužio vojsku, kao i školsku godinu, prije roka.

„Sad sigurno imaš nešto sitnoga, išao bih u Luna park“, rekao sam iznebuha, tonom koji me je ošamutio i oduzeo mi tlo pod nogama kao da sam sišao s ringišpila. Koljena su me izdavala, pa sam spustio glavu i zagledao se dolje, pokušavajući ih pogledom zadržati na okupu. Krajičkom oka vidio sam majčinu mekanu i nježnu, ali i dalje zgrčenu šaku koja se kreće u nekoj novoj, čudnoj, do tada meni neviđenoj putanji, koja doseže džep na haljini, otvara se, švrlja po džepu, a zatim se ponovo grči na izlasku i usmjerava prema meni. Osim koljena, popustila su mi po običaju i ramena, pa se moja glava uvukla među njih.

„Evo ti, ali se vrati prije osam,“ rekla je nekako veselo, kao da bi htjela da ostanem i duže, jer kad sam izvukao glavu iz ramena vidio sam kako je otac gađao majku kratkim i napetim pogledima, a njoj su se kapci spustili na pola, nakon par sekundi što ga je gledala. Očistio sam majčin dlan do zadnjeg novčića, izjurio iz kuće, preko livade do auto-ceste. A zapravo nisam se ni tamo zaustavio i valjda nije bilo prometa, pošto sam se zaustavio tek kod prvog drveta preko ceste, oslonivši se na njega i pokušavajući doći do daha. Da me netko gledao sa strane i pratio kako jurim, rekao bi da sam ukrao majci taj sitniš ili da bježim od kuće.

Ulaz u Luna park se nije naplaćivao, pa nisam točno znao gdje da uđem. Zato sam malo kružio oko njega, pokušavajući izabrati mjesto gdje ću ući. A možda sam kružio i malo duže, jer kad sam se odlučio stupiti u taj prostor, kao da se već počeo spuštati mrak ili su sva ta silna svjetla ostavila na mene dojam da je već mrak i da sam na pravom mjestu, sigurnom i osvijetljenom. Tapkao sam u mjestu, zvjerajući lijevo-desno, kao moja majka kad ode u grad, jer odlazi nešto kupiti, a ne zabavljati se. Zato mi je i pasalo kad me je jedna žena u sjajnom kostimu upitala:“ Koga tražiš?“, šeretski istaknuvši svoje ženstvene bokove. Pojavila se kao orijentir u ovom novom svijetu punom blještavila, do kojeg sam dotrčao u jednom dahu, kružio oko njega kao mačka oko vruće kaše i ušao oprezno, kao da se bojim da iz njega više neću izaći.

Pogledao sam ženu i nisam više skidao oči s nje. Bila je jako slična teti Fini koja je bila kurva. To što su tetu Finu svi u naselju častili s tim atributom uz njeno ime, meni nije smetalo da mi pravi društvo kad mi se javljao ugodni ringišpil u želucu i obično je zadnja slika koju bih vidio prije silaska s ringišpila bila: njene bijele nabubrene gaće koje sam slučajno vidio jednom kad sam sjedio nasuprot nje, a ona kao kurva nije znala skupiti noge, kako to rade poštene žene. Nasuprot ove žene u sjajnom kostimu požalio sam što ne znam poput mog oca gađati žene kratkim i napetim pogledima i što nemam dlakava prsa. To je shvatila i žena u sjajnom kostimu, jer je dobroćudno, sa smiješkom, nagnula glavu u stranu, slegnula ramenima i okrenula se.

Pošao sam za njom i ulazio sve dublje u svijet zabave. Sve je oko mene postajalo užurbanije i nisam to mogao pratiti. Zvuci nisu bili muzika, lica nisu imala konture, svjetlost u kontinuitetu nije potrajala više od sekunde, samo je treptala i nikako da se stabilizira. Zato sam svemu tome okrenuo leđa. Kako sam se okrenuo sudario sam se s nekim i rekao „Pardon!“. Bio je to Kadri, stariji Rom, koji je rijetko igrao sa nama, ali smo ga znali jer je bio umjereno preplanule kože, uvijek dotjeran, čist, dobro obučen i zalizane kose u koju je stavljao čičkovo ulje. Nije se uopće osvrnuo, jer žurio je dugim koracima prema polumraku, kao da je i on želio što prije pobjeći od ovih isprekidanih bljeskova, disonanci i mutnih faca.

No, zaustavio se u polumraku iz kojeg je izronila Tanja. Skoro da sam joj potrčao u susret kad sam je ugledao, ali me presjeklo kad ju je taj cigan zagrlio, a ona, ne samo da je spustila kapke do pola, nego je zatvorila oči! „Kurva, pa ona je dolazila na nogomet radi njega!“ bilo je prvo što mi je palo na pamet. A onda sam se okrenuo i pojurio koliko su me noge nosile. Trčao sam i trčao, ali nikako da istrčim iz Lunaparka. Kao da me neka nevidljiva ruka, snažnija od ruku mojih roditelja posadila na jedno od sjedala ringišpila i kao da se vrtim cijelo vrijeme u krug iz kojega nema izlaza. I otac i majka i teta Fina i kurva Tanja i žene u sjajnim kostimima i novac i stisnute šake i ispruženi dlanovi i livade i buba-mare i kasarne i djeteline sa tri lista i sve to se ponavlja i kakav sam bio i kakav sam postao i sva ona ugoda koju mi je ringišpil znao povremeno izazvati u trbuhu polako se pretvorila u mučninu.
17.01.2014. 20:44 Komentari (3) Isprintaj #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>