„Hoćeš li ići u Lunapark?“, upitao sam Tanju dok sam se poigravao loptom nakon nogometa. Ona jedina nije nikad s nama igrala, od svih djevojčica u naselju, ali je redovito stajala sa strane dok smo igrali. Igrali smo svaki slobodni trenutak, vikendom i po cijele dane na toj livadi, kao da smo pčele i imamo usađeni cilj da oprašimo svo to cvijeće koje smo nemilice gazili u žaru trčanja za loptom. I loptu smo nazvali po kukcu: "Buba-mara", zbog njenih naizmjeničnih crnih i bijelih polja, a kupili smo je zajednički, sakupivši novac.
Tanja je šutjela, što me nije začudilo. Kako nije sudjelovala u skupljanju novca za loptu, doživljavao sam je kao uobraženu, kao da si umišlja da je bolja od svih nas. Ili je to bilo zato što joj se nije sviđalo da smo često igrali protiv djece iz romskog naselja? S druge strane, ako je itko od nas bio nalik Romima, bila je to ona. Crne guste ravne kose do ramena, crne oči kao ugljen, lijepe svijene trepavice i preplanula koža. Svejedno, bila je naša i nisam je želio izgubiti. Zato sam joj rekao: „Ako želiš , kupiti ću ti nešto u Luna parku…“, i dodao više za sebe: „… ili ću pokušati pogoditi nešto s puškom.“ Pokušavao sam tim nagovaranjem produžiti igru, započeti novo poluvrijeme, utakmicu, bilo što, samo da ne idem kući.
Tanja je krenula bez riječi. Moje tijelo se kao poslušni pas na njenoj uzici, sasvim tiho okrenulo za njom, malo se njihalo i počelo hodati. Sretan što joj pravim društvo lupkao sam loptu dlanom do visine očiju, dok je Tanja očima tražila sreću među djetelinama. Kad je nije našla, produžila je korak i nestala bez pozdrava među kućama. Načinio sam još par koraka i stao.
Kod kuće nije bilo nikoga, tako da sam sjedio na trijemu podbadajući loptu i čekao da se pojavi netko od roditelja, jer bez njihovog znanja nisam smio preći livadu. A Lunapark su smjestili s druge strane auto-ceste koja je zagrađivala livadu s južne strane. Naše radničko naselje bilo je zapadno, romske čerge istočno, a na sjeveru bila je kasarna. Ni u mojoj kući nije bilo drugačije nego u kasarni. Vojnička disciplina, poslušnost, odricanje, štednja. Tako da sam si natovario poprilično težak teret obećavši Tanji da ću joj donijeti nešto iz Luna parka.
Mozgao sam kako izvući nešto sitniša iz roditeljskih ruku koje su ga grčevito stiskale iz dana u dan, do te mjere da bi otac i majka ponekad gubili boju u obrazima i vukli se po kući kao sablasti. To su bili dani kad mi je krulilo u želucu i kad bih se napinjao da previše ne mislim na jelo. A opet bilo je dana kad im je od tog stiskanja novca navrla krv u obraze, pa bi se zapjenili i tad su padale teške riječi, dok su one čvrsto stisnute šake, kojima su branili naš kućni budžet, na trenutak omekšale da bi se lakše ritmički spuštale na moje tjeme i potiljak. Zato sam smislio da se primim knjige i učenja, ne bi li ih tako umilostivio. No, što da čitam? Čim je počela školska godina, od dosade i znatiželje, cijelo vrijeme sam učio unaprijed i već sam na polugodištu savladao gradivo cijele godine.
Što od silnog ponavljanja, što od iščekivanja da dođu roditelji, nisam se uspijevao skoncentrirati ni na dužinu jedne rečenice. Slova su mi bježala pred očima kao kukci na livadi pred igračima, a počela me boljuckati i glava, pa sam se sjetio majčinih savjeta da ne budem previše na suncu. No bilo je kasno za popravak. U želucu mi je rasla neizvjesnost kako je vrijeme odmicalo i približavao se trenutak dolaska roditelja. Volio bih da prvo dođe majka, nekako mi je lakše bilo s njom, nego s ocem. K tome njena ruka je mekša i nježnija, iako čvršća kad je u pitanju novac.
Podbočio sam lice lijevim dlanom i ispuhivao u njega zrak kroz nosnice. Desnom podlakticom prekrio sam sadržaj knjige, a kako sam ispuhivao zrak, trbuhom sam ritmički zapljuskivao rub stola. Mislio sam o Tanji i nikako nisam mogao dokučiti što me to nagnalo da joj dam takvo, s njene strane, ničim izazvano obećanje. Kružio sam očima po plohi stola kao da je tu negdje netko nožem urezao odgovor. Stol je bio rječit kao i Tanja. Čubio sam usne ljubeći zrak i povremeno jezikom prešao preko njih kako se ne bi sušile. Iz minute u minutu ona neizvjesnost prelazila je u ugodu i na kraju osjećaj je bio kao da sam već u Lunaparku i da se okrećem na ringišpilu.
Kad su moji došli , vani je još uvijek bio dan, a mama je samo kratko dobacila „O, doma si!“ i nastavila prepričavati ocu što joj se sve dogodilo u gradu , kao da otac nije bio njena sjena u kupovini, što je bio najsigurniji način da ne potroše više novaca nego su planirali: „Vidiš kako je dobro što sam toliko obilazila po dućanima? Prošla sam jedno deset posto jeftinije! U današnje vrijeme to nije mali novac.“ Otac je sjeo, ispružio noge, raskopčao dva gornja dugmeta na košulji kratkih rukava i počeo se čupkati po dlakama na prsima. Njegova košulja imala je velike fleke znoja pod pazusima. Majka se nije znojila. Ona je bila sa sjevera. Sa sjevera u kojem je smjeru smještena i kasarna. Otud valjda i ta potreba za željeznom kućnom disciplinom. Tako da mi se često činilo da sam odslužio vojsku, kao i školsku godinu, prije roka.
„Sad sigurno imaš nešto sitnoga, išao bih u Luna park“, rekao sam iznebuha, tonom koji me je ošamutio i oduzeo mi tlo pod nogama kao da sam sišao s ringišpila. Koljena su me izdavala, pa sam spustio glavu i zagledao se dolje, pokušavajući ih pogledom zadržati na okupu. Krajičkom oka vidio sam majčinu mekanu i nježnu, ali i dalje zgrčenu šaku koja se kreće u nekoj novoj, čudnoj, do tada meni neviđenoj putanji, koja doseže džep na haljini, otvara se, švrlja po džepu, a zatim se ponovo grči na izlasku i usmjerava prema meni. Osim koljena, popustila su mi po običaju i ramena, pa se moja glava uvukla među njih.
„Evo ti, ali se vrati prije osam,“ rekla je nekako veselo, kao da bi htjela da ostanem i duže, jer kad sam izvukao glavu iz ramena vidio sam kako je otac gađao majku kratkim i napetim pogledima, a njoj su se kapci spustili na pola, nakon par sekundi što ga je gledala. Očistio sam majčin dlan do zadnjeg novčića, izjurio iz kuće, preko livade do auto-ceste. A zapravo nisam se ni tamo zaustavio i valjda nije bilo prometa, pošto sam se zaustavio tek kod prvog drveta preko ceste, oslonivši se na njega i pokušavajući doći do daha. Da me netko gledao sa strane i pratio kako jurim, rekao bi da sam ukrao majci taj sitniš ili da bježim od kuće.
Ulaz u Luna park se nije naplaćivao, pa nisam točno znao gdje da uđem. Zato sam malo kružio oko njega, pokušavajući izabrati mjesto gdje ću ući. A možda sam kružio i malo duže, jer kad sam se odlučio stupiti u taj prostor, kao da se već počeo spuštati mrak ili su sva ta silna svjetla ostavila na mene dojam da je već mrak i da sam na pravom mjestu, sigurnom i osvijetljenom. Tapkao sam u mjestu, zvjerajući lijevo-desno, kao moja majka kad ode u grad, jer odlazi nešto kupiti, a ne zabavljati se. Zato mi je i pasalo kad me je jedna žena u sjajnom kostimu upitala:“ Koga tražiš?“, šeretski istaknuvši svoje ženstvene bokove. Pojavila se kao orijentir u ovom novom svijetu punom blještavila, do kojeg sam dotrčao u jednom dahu, kružio oko njega kao mačka oko vruće kaše i ušao oprezno, kao da se bojim da iz njega više neću izaći.
Pogledao sam ženu i nisam više skidao oči s nje. Bila je jako slična teti Fini koja je bila kurva. To što su tetu Finu svi u naselju častili s tim atributom uz njeno ime, meni nije smetalo da mi pravi društvo kad mi se javljao ugodni ringišpil u želucu i obično je zadnja slika koju bih vidio prije silaska s ringišpila bila: njene bijele nabubrene gaće koje sam slučajno vidio jednom kad sam sjedio nasuprot nje, a ona kao kurva nije znala skupiti noge, kako to rade poštene žene. Nasuprot ove žene u sjajnom kostimu požalio sam što ne znam poput mog oca gađati žene kratkim i napetim pogledima i što nemam dlakava prsa. To je shvatila i žena u sjajnom kostimu, jer je dobroćudno, sa smiješkom, nagnula glavu u stranu, slegnula ramenima i okrenula se.
Pošao sam za njom i ulazio sve dublje u svijet zabave. Sve je oko mene postajalo užurbanije i nisam to mogao pratiti. Zvuci nisu bili muzika, lica nisu imala konture, svjetlost u kontinuitetu nije potrajala više od sekunde, samo je treptala i nikako da se stabilizira. Zato sam svemu tome okrenuo leđa. Kako sam se okrenuo sudario sam se s nekim i rekao „Pardon!“. Bio je to Kadri, stariji Rom, koji je rijetko igrao sa nama, ali smo ga znali jer je bio umjereno preplanule kože, uvijek dotjeran, čist, dobro obučen i zalizane kose u koju je stavljao čičkovo ulje. Nije se uopće osvrnuo, jer žurio je dugim koracima prema polumraku, kao da je i on želio što prije pobjeći od ovih isprekidanih bljeskova, disonanci i mutnih faca.
No, zaustavio se u polumraku iz kojeg je izronila Tanja. Skoro da sam joj potrčao u susret kad sam je ugledao, ali me presjeklo kad ju je taj cigan zagrlio, a ona, ne samo da je spustila kapke do pola, nego je zatvorila oči! „Kurva, pa ona je dolazila na nogomet radi njega!“ bilo je prvo što mi je palo na pamet. A onda sam se okrenuo i pojurio koliko su me noge nosile. Trčao sam i trčao, ali nikako da istrčim iz Lunaparka. Kao da me neka nevidljiva ruka, snažnija od ruku mojih roditelja posadila na jedno od sjedala ringišpila i kao da se vrtim cijelo vrijeme u krug iz kojega nema izlaza. I otac i majka i teta Fina i kurva Tanja i žene u sjajnim kostimima i novac i stisnute šake i ispruženi dlanovi i livade i buba-mare i kasarne i djeteline sa tri lista i sve to se ponavlja i kakav sam bio i kakav sam postao i sva ona ugoda koju mi je ringišpil znao povremeno izazvati u trbuhu polako se pretvorila u mučninu.
Post je objavljen 17.01.2014. u 20:44 sati.