Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Arhiva-linkovi:
Buđenje
Hoćeš li biti moja djevojka?
Jedan čovjek, jedna žena
Pogled na livadu
Miki, Miki House
Lažno optužen
Veze i vezice
Intro
Petlja
Ringišpil
Literatura:
J.P.Sartre: La Nausée
J.Joyce: Dubliners
R.Carver: Cathedral
F.O'Connor:Everything that rises must converge
H-U.Treichel:Der Verlorene
H.Kureishi:Intimacy
F.Grytten:Bikubesong
W.Trevor:Outside Ireland: Selected Stories
J.Franzen:Sloboda
J.Franzen:Čistoća
F.Kafka:Preobražaj
F.Kafka:Proces
O.Pamuk:Zovem se crvena
O.Pamuk:Snijeg
O.Pamuk:Muzej nevinosti
A.Hollinghurst:Linija ljepote
M.Kondo:Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život : japansko umijeće stvaranja reda i pospremanja
E-mail: creativa
creativa
Intro
31.01.2014.
09:05
Komentari (9)
Isprintaj
#
|
Ne znam točno s koliko sam godina naučio čitati, ali mora da je to bilo vrlo rano. Razlog zbog kojeg je to bilo vrlo rano bio je taj što su moja mama i moj tata puno radili, pa nisu imali vremena da mi čitaju priče. Bio sam radoznalo dijete i htio sam znati što znače riječi uz lijepe crteže u slikovnicama. Ako su crteži bili lijepi, mora da su i riječi bile takve. Slovo po slovo i naučio sam čitati, a kad sam naučio čitati više mi nisi trebali ni mama ni tata. Počeo sam puno čitati, a mama i tata nastavili su puno raditi. Bili su djeca kad je bio rat i najjača uspomena iz rata bila je glad. Puno su radili da više ne bi bili gladni. Iako sam bio mali i nisam radio, bio sam gladan knjige. Gutao sam ih. To se dobro vidjelo kad sam počeo ići u školu, napredujući iz nižih u više razrede, gutajući knjigu po knjigu iz školske biblioteke. Nakon što sam pročitao sve knjige, počeo sam se dosađivati. Kad se dosađujem izvodim „bijesne gliste“. Mama i tata me nisu primjećivali dok sam gutao knjige. Primijetili su me tek kad sam počeo izvoditi „bijesne gliste“. Onda su me poslali psihologu koji je rekao mami: 'Dijete kroz čitanje pokazuje veliki interes za svijet oko sebe.' Mama nije rekla doktoru ništa, ali sam saznao da se boji jedne stvari, a ta je da ću nastaviti čitati i kad budem veliki i da neću htjeti puno raditi. Doktoru nije rekla ništa, ali je zato rekla tati kad smo došli kući: 'Naš sin izvodi bijesne gliste kad ne čita, jer ne želi puno raditi kad odraste.' Ne znam odakle je mama izvukla taj zaključak, ali znam da moji roditelji nisu mogli pronaći novaca za kupovinu novih knjiga, iako puno rade. Pošto moji mama i tata nisu pronašli novaca za nove knjige, ja sam s vremenom prestao izvoditi bijesne gliste i počeo izmišljati događaje. A izmišljao sam na način da sam pričao stvari koje mi se nisu dogodile. To ne bi bio veliki problem da ih nisam pričao na način kao da su mi se stvarno i dogodile. Moji mama i tata nisu čitali knjige, pa nisu vjerovali u moje priče nego su me poslali psihijatru. Psihijatar je čovjek koji je pročitao više knjiga od psihologa. Znam to po tome jer je odmah stao na moju stranu i rekao mami: 'Dijete je napredno, mora puno čitati, to traži njegov mozak; dajte mu da čita.' Kad smo se vratili kući mama je već s vrata rekla tati da taj psihijatar nije normalan, da treba ići u Vrapče jer ona jako dobro zna i bez njega zašto izvodim bijesne gliste i zašto izmišljam događaje koji mi se nisu dogodili i pričam ih kao da su mi se dogodili. Rekla je tati: 'To je zato što je naš sin lijen i ne želi puno raditi.' Mislio sam kako sam premali da razmišljam o tome da trebam puno raditi i samo sam htio čitati dok ne odrastem. Kako sam prestao čitati jako sam se prestrašio da neću odrasti. To je rezultiralo time da sam nakon nekog vremena prestao i spavati. Ni moji mama i tata nisu spavali. Mogao sam ih čuti kako noćima glasno traže načina da nastavim čitati knjige, ali su bili apsolutno protiv toga da rade za knjige. Na koncu došli su na ideju da bih mogao ponovo pročitati sve knjige koje sam pročitao.Ali meni je to bilo odbojno. To da moram dva puta čitati istu knjigu, za mene je bilo kao da moram ponavljati školsku godinu. A onda mi se to i dogodilo. Morao sam ponavljati školsku godinu jer sam se povukao u sebe. Kad se povučeš u sebe i odlaziš u školu, ništa ne dopire do tebe. Kad do tebe ne dopire ništa, ništa niti ne daješ od sebe. To da ništa ne dopire do mene i da ne dajem ništa od sebe zasmetalo je učitelju, pa je pozvao mamu na razgovor. Razgovor je trajao kratko. Učitelj je suho rekao mami: 'Vaše dijete se povuklo u sebe i ne daje onoliko koliko mislimo da bi mogao i trebao davati.' Kad je mama čula što je rekao učitelj, ona se rasplakala i počela ponavljati kako ona tu ništa ne može napraviti, kako ona i tata puno rade i kako daju sve od sebe. Nadodala je da više ne zna što da napravi i da se osjeća nemoćno. Rekla je to tonom kao da govori o nekoj nepoznatoj bolesti kojoj nema lijeka. Znao sam da to nije nikakva bolest jer nisam naišao na njene simptome u niti jednoj knjizi koju sam pročitao. Iako sam znao da nisam ništa loše uradio, imao sam osjećaj krivnje i srama kad smo se vraćali iz škole. Mama je cijelo vrijeme plakala, pa je moj osjećaj krivnje i srama rastao kako je rasla i naša kuća kojoj smo se približavali. Mama je plakala cijelim putem. Ja nisam plakao. Nisam plakao zajedno s njom, jer sam isplakao sve suze dok sam čitao tužne knjige. To što sam bio tužan nije me tjeralo u plač. Dapače, ništa što se dešavalo nije me tjeralo u plač. Čak i kad bi me nešto boljelo, ne bih se rasplakao. Moju mamu je očito boljelo to što sam morao ponavljati školsku godinu i još se više rasplakala dok je govorila tati: 'Boli me što mora ponavljati godinu, a tako je pametan.' Ovaj puta nije dometnula, 'ali i lijen'. Jer da je dometnula 'ali i lijen', podsjetio bih je na njene i očeve riječi koje su mi se usijekle u pamćenje: 'Ne moraš ti ništa raditi dok smo mi živi!'. Nisam htio da mama i tata umru da bih ja mogao raditi. To nitko ne želi. Zato sam, dok su se mama i tata prepirali što da učine sa mnom, uzeo olovku i teku i nešto napisao. Napisao sam velikim štampanim slovima: 'JA TE VOLIM'. Kad sam to pokazao mami ona je briznula u teški plač, kao da moram ponavljati dvije školske godine. Kad sam to pokazao tati on se držao kao da je već pročitao sve tužne knjige ovoga svijeta, isplakavši sve svoje suze i prije nego sam se rodio. Onda me mama zagrlila, a tata je zagrlio i mene i mamu. |